U davnom 17. st., u čarobnom krugu mletačke dominacije, nadbiskup Bernardo Florio osnovao je 1656. latinsko sjemeništa. Međutim, plamteća je bila potreba i želja hrvatskoga puka za svojim svećenicima, svojim jezikom…, za otvaranjem takvog sjemeništa koje će odgajati i obrazovati hrvatske sinove materinjim, hrvatskim jezikom i na tradicionalnoj glagoljaškoj baštini.
I doista, uz brojne poteškoće, manjak sredstava, plaćanje taksi Rimu … 1729. zadarski nadbiskup Vicko Zmajević, razumijevanjem pape Benedikta XIII., konačno dobija sredstva i odobrenje za osnivanje hrvatskog sjemeništa (Seminarium archiepiscopale illyricum). Vrhunac i radost višegodišnjih napora nadbiskup Zmajević nije doživio. Međutim, doživio je to njegov nasljednik, nadbiskup Mate Karaman, koji 1. svibnja 1748. svečano otvara Ilirsko dijecezansko sjemenište i tako san učini stvarnim.
Iako je padom Venecije 1797., u zapletenim političkim prilikama nestalo Florijevog sjemeništa, na scenu je, nakon mletačke, nastupila Austrijska dominacija (1797.-1806.), nakon nje Napoleonova (do 1813.), a potom ponovo Austrijska koja 1821. zatvara glagoljaško sjemenište i pretvori ga u visokoškolsku ustanovu, u Središnje bogoslovno sjemenište.
Od 1821. pa sve do otvaranja Malog sjemeništa «Zmajević», 1839., kojega su, sve do 1893., vodili oci Isusovci, smjenjivali su se nazivi ove vjerske škole i zavoda, baš kao i nastavni jezici (latinski, hrvatski, latinski, talijanski, hrvatski pa opet talijanski): Seminario Florio; Seminarium archiepiscopale illyricum; Seminarium illyricum totius Dalmatiae; Seminarium theologicum latinum; Nadbiskupsko sjemenište u Zadru; Bogoslovno učilište u Centralnom sjemeništu; Institutum Theologicum Centrale Jadrense, Piccolo seminario Zmajevich.
Za opstanak sjemeništa ne manje burno bilo je i XX. st. Naime, Malo sjemenište «Zmajević» bilo je 1939. smješteno u kući na Trgu sv. Dimitrija, s prvih 18 stipenista i isto toliko onih koji su sami plaćali svoje školovanje. I dječačko i Bogoslovno sjemenište djeluju tek do Prvoga svjetskog rata. Nakon aneksije Centralno bogoslovno sjemenište seli u Split, 1921., a u Zadru započinje radom bogoslovsko i dječačko sjemenište ali na talijanskom jeziku.
Tako je bilo sve do 1943. kada Sjemenište sa svojom školom, zbog bombardiranja grada, seli u Veli Lošinj i tu ostaje do 1948.
Već godinu dana kasnije, u školskoj godini 1948./49., otvara se Malo sjemenište «Zmajević» s Nadbiskupskom klasičnom gimnazijom u Zadru.
Na blagdan sv. Stošije, nebeske zaštitnice Zadarske nadbiskupije, gotovo bez krova nad glavom, sa samo tri obnovljene prostorije, među ruševinama, s neizvjesnom sutrašnjicom, na svekolikim ruševinama Drugoga svjetskog rata valjalo je započeti novi život. Sjemenište «Zmajević», sa svojom Gimnazijom, toga je hladnoga siječanjskog jutra nastavilo staru, u više navrata ometanu, nikad prekinutu, tradiciju i zakoračilo u treće stoljeće svoga postojanja i rada.
Prve školske godine u sjemeništu (školi) bilo je 40 učenika, a već sljedeće četiri puta više, 164 učenika. Formirano je bilo 6 odjeljenja.
U školskom ljetopisu za 1951./52. šk. god. čitamo kako je te godine u Sjemeništu bilo 178 učenika (zadarskih, franjevačkih, trećoredaca).
Uz zadarske, u njemu ima i šibenskih, splitskih, senjskih, krčkih, mariborskih đaka, ali i 47 salezijanskih pitomaca. Tako je npr. 1958. u školi bilo čak 185 učenika.
Osim sjemeništaraca iz Zadarske nadbiskupije ovdje su se školovali franjevci Provincije sv. Jeronima, franjevci hercegovačke provincije, franjevci Provincije trećoredaca glagoljaša, te sjemeništarci iz biskupija: hvarske, mariborske, šibenske, splitske, sarajevske, skopske, krčke, senjske, zatim redovnici iz salezijanske družbe, kartuizijanci i benediktinci.
Ali, teškoće nisu nestale već su se povećavale. Siloviti udarci «suprotnih vjetrova i oluje» zapljuskivale su «sjemenišnu lađu» iz dana u dan. Ukidanje vjerskih škola u Hrvatskoj 1956. bio je vrhunac. Teško breme ljudske naravi suprotstavilo se višestoljetnoj nadi i svjetlosti. Administrativne zabrane, sila zakona, razne reforme školstva, mijenjanje naziva Nadbiskupska klasična gimnazija u Nadbiskupska srednja škola za spremanje svećenika, pozivanje nove ateističke jugoslavenske vlasti na odsluženje vojnog roka, inspekcije škole i zavoda, radne akcije, kontrola pisama, ispitivanja, saslušavanja, sudski procesi, neravnopravnost po pitanju ljudskih prava …
Tako su sve do 1990./91. šk. god. građansku školsku spremu sjemeništarci, a učenici Nadbiskupske klasične gimnazije, stjecali najprije u Gimnaziji Vladimira Nazora, a potom u Gimnaziji Jurja Barakovića, polažući završne razredne ispite izvan sjemeništa.
Odgojnu zajednicu škole tj. Zavoda na čelu s nadbiskupom, prvim pastirom mjesne crkve, činili su poglavari, profesori, sami kandidati i pomoćno osoblje. Domaćinstvo su vodile časne sestre, najprije Školske sestre franjevke, a potom časne sestre Kraljice svijeta.
Na čelu škole i Sjemeništa odvažno i strpljivo, u prečesto teškim uvjetima našli su se: prvih 15 godina franjevac zadarske Provincije sv. Jeronima o. Vjekoslav Bandera (1949.-1964.); prvi ravnatelj Sjemeništa don Josip Bobić (1947.-1957.); mons. Rozario Šurin (1964.-1991.); ravnatelj Sjemeništa od 1970. do 1992. sadašnji nadbiskup mons. Ivan Prenđa; don Josip Tkalec (1957.-1958.); mons. Marijan Oblak (1958.-1963. i 1964.-1968.); don Ivan Zorica (1963.-1964.); don Tomislav Bondulić (1968.-1970.); ravnatelj Sjemeništa mons Joso Kokić od 1992. do 2001., a ravnatelj Gimnazije od 1992. do 2015; don Ante Sorić (2015.-2023.) te don Ante Dražina od 2023. do danas. On je trenutno i ravnatelj Nadbiskupskog sjemeništa “Zmajević” (od 2021.).
Mnoga imena vicerektora, prefekata, duhovnika, ekonoma … nemoguće je spomenuti. Jedno je sigurno – bile su to osobe nadahnute svećeničkim i apostolskim duhom, osobe razborite, zrele … pune strpljivosti i povjerenja u sjemeništarce i Duha Božjega.
Plodovi njihovoga rada su očiti. To su deseci mladih svećenika diljem Domovine, zatim više nego deseci mladih stručnjaka, profesora i stručnih radnika diljem Domovine i svijeta.
Od travnja, povijesne, 1991. Gimnazija je verificirana kao javna škola.
Prošle su godine straha i nade, godine života u tjeskobnom iščekivanju, ali i u radosnoj slutnji slobode u okviru nezavisne Hrvatske. Vraćen joj je stari naziv Nadbiskupska klasična gimnazija te istim rješenjem pravo javnosti što znači da svi programi koji se realiziraju imaju suglasnost Ministarstva prosvjete i športa i da je s pravima i obvezama izjednačena s državnim školama.
Strahote nametnutoga Domovinskog rata, koje su uvjetovale drugačije određenje egzistencijalnih prioriteta, odvele su Školu i Sjemenište privremeno u Pazin (1991./92. i 1992./93.), da bi se 1993. vratili u svoj ranjeni ali ponosni grad.
U školu se 1997./98. šk. god. upisuje prvi vanjski učenik. Gimnazija je tako od te školske godine započela otvarati svoja vrata mladićima i djevojkama koji se žele školovati u duhu pozitivnih općeljudskih, klasičnih, zapadnoeuropskih, a nadasve kršćanskih materijalnih i duhovnih vrijednosti.
Elvira Katić, prof.