Nema Galovčanima do njihova Galovca
Nakon ugodne jutarnje kave i provjere jesmo li uzeli sa sobom sve stvari, profesorica Tea Radović i ja, uputile smo se prema starom autobusnom kolodvoru. Ondje su nas već čekali budničari iz O. Š. Sali, koji su s nama putovali na Smotre tradicijske baštine već duži niz godina. U 8:40 krenuli smo put Galovca. Vožnja je bila izrazito kratka pa smo brzo stigli. Naravno, svemu tome poslužilo je i lijepo vrijeme koje nas je pratilo. Iako nismo poznavale baš nikoga, prof. Tea je jako brzo pronašla nove prijatelje sa sličnom količinom iskustva i ubrzo smo saznale gdje smo smješteni. Ispred ulaza u školu, zajedno s našim štandom, stajali su i štandovi naših domaćina i okolnih osnovnih škola. Škola, iako je bila izgrađena u 70-ima, izgledala je očuvano i uredno. Nakon što smo saznale sve potrebno, gdje se smjestiti i sl., bilo je vrijeme da ovogodišnja smotra službeno i počne. Ravnatelj škole uputio nam je riječi dobrodošlice i najavio kulturno-umjetnička društva i škole koje su predstavljale svoje programe. Nismo mogle dugo ostati uživati u zvucima poznatog seoskog kola jer je bilo vrijeme upoznati nazočne na Smotri s time čime se to bave učenici Klasične gimnazije u Zadru.
Za vas koji niste znali, a upravo čitate ovaj ”članak” saznat ćete da smo se predstavili zidnjacima. Što su zidnjaci? Zidnjaci su dio naše baštine koja sve više i više pada u zaborav. To su, pa ako smijem ih tako nazvati, jedna vrsta umjetničkog djela. Obične krpe koje se nakon nekog vremena pažljivog rada (veza) pretvore u poruke. Poruke ljubavi, sreće, dobrodošlice, obitelji. Zračile su toplinom i vedrinom. Stajale su u hodnicima starih kuća naših baka, u kuhinjama, u sobama. Naši učenici pokušavaju oživjeti te poruke i nakon toga u prilikama poput ove, prenijeti svoje znanje drugima. Naše znanje smo prenijeli ovaj put znatiželjnim djevojčicama koje su se okušale u vezenju zidnjaka. Hrabre Nina, Kristina, Lana, Ema i njena seka Julija bez puno razmišljanja primile su se igle i konca. Čak su zainteresirale i dječake koji su zapitkivali što to one rade, no ipak nisu pokušali. Djevojke su bile oduševljenje i obećale su da će sljedeće godine donijeti ono što će one same napraviti.
Kako je vrijeme prolazilo, Smotra se približavala kraju. Pjesme, smijeha, plesa, naprotiv, nije ponestajalo. Domaćini su se pobrinuli za nas i pokazali koliko vole i uživaju ondje gdje žive. Kako i samo kažu (pjevaju): Oj, Galovac selo od davnina / u tebi je živiti milina. Sigurni smo da je tako. No, vremena više nije bilo i mi smo morali krenuti. S uspješno obavljenom zadaćom, sretni, a pomalo i umorni, uputili smo kući.
Marta Knežević, III.a
