22. svibnja bio je dan rezerviran za izlet. Odlučeno je da ćemo kao školska zajednica posjetiti Rastoke i Karlovac, svetište sv. Josipa i stari grad Dubovac. Svi pomalo iscrpljeni s obzirom da se bliži kraj školske godine, zaslužili smo mali predah od svakodnevnih obaveza.
Započeli smo putovanje molitvom i nastavili s pjesmom. Za vrijeme kratke pauze na stajalištu, gdje smo se okrijepili kavom i protegnuli noge, razgledali smo zaštićeni prostor s nekoliko vrsta šumskih životinja kao turističkom atrakcijom i nismo odoljeli da im ne priđemo bliže.
Putovanje smo nastavili u istoj vedroj atmosferi kao i na početku. Na ruku nam je išlo ugodno sunčano vrijeme i brzo smo stigli na naše prvo odredište, Rastoke, malo prigradsko naselje nedaleko od Slunja. Opušteno smo prošetali kroz mjestašce. Putem smo se divili predivnom zelenilu i uživali u šumu slapova. Priroda je u tom predjelu zaista bajkovita i voljela bih se vratiti još jednom na cjelodnevni posjet da doživljaj bude potpun.
Nismo imali vodiča pa je profesor Ratko ukratko rekao par osnovnih činjenica o ovom prostoru koji je 1969. uvršten u Registar nepokretnih spomenika kulture ne samo zbog prirodnih dobara već i ljudskog tehnološkog napretka starog nekoliko stoljeća. Naselje je poznato i po malim karakterističnim kućicama- mlinicama. Najstarija od njih u ovom području datira iz 17. st. a sagrađena je od sedre i drveta. Dok smo još svi bili na okupu napravili smo jednu zajedničku fotografiju te krenuli dalje.
Oko podne stižemo na našu drugu destinaciju, svetište sv. Josipa gdje nam je župnik ispričao priču o tome kako je sv. Josip još daleke 1687., jednoglasnom odlukom Hrvatskog sabora postao zaštitnik naše države. Priču nam je dočarao kroz reljef koji se nalazi na novoizgrađenim bakrenim vratima svetišta . Čuli smo ponešto o čudesima koja su se dogodila osobama kojima je sv. Josip uslišio molitve. Nakon toga naš duhovnik održao je misno slavlje. Poslije sv. mise krenuli smo na ručak. Kratko slobodno vrijeme iskoristili smo za šetnju te uskoro krećemo prema starom gradu Dubovcu.
Do dvorca smo se penjali strmim brdom. Svi smo bili zadihani od silnog penjanja i nadali se da je ono što nas čeka gore vrijedno tog napora. Na vrhu nas je dočekala vodičkinja i legendarni dvorac. Oni koji nisu imali strah od visina uspeli su se stepenicama na petoetažnu branič-kulu. Na svakoj od pet etaža bila je sobica od kojih je svaka imala svoju namjenu, skladišnu, obrambenu ili stambenu. S vrha kule širi se impresivan pogled na cijeli grad Karlovac. Samo brdo na kojem se nalazi dvorac nije prirodnog postanka već su ljudi nasipali zemlju i prvotno izgradili crkvu sv. Mihovila još u ranom srednjem vijeku, od koje se danas naziru tek ostatci na istočnom dijelu brda. Dvorac datira s kraja 12.st. a prvi put se spominje tek 1399. godine . Kroz vrijeme mijenjao je izgled, vlasnike i upotrebu sve od vojnog spremišta pod vlašću karlovačkih generala koje je pripomoglo propadanju ove građevine do funkcije ljetnikovca koji je austrijski vladar Nugent kupio za sebe i svojeg sina, pa sve do danas kada je u vlasništvu grada Karlovca te se koristi kao prostor za različite društvene događaje.
Nakon što su sva tri odredišta bila posjećena, iako smo svi poželjeli da još malo ostanemo, izlet se bližio svom kraju. Umorni od razgledavanja ljepote ovog krajolika i na povratku imali smo dovoljno energije da zapjevamo.
Na kraju dana bilo nam je drago zbog svega što smo vidjeli, nešto novo naučili i izvan školskih klupa i družili se s kolegama. Hvala dragim profesorima i ravnatelju što su osmislili ovaj izlet i potrudili se da bude što bolji, a sada punom parom naprijed i izdržimo školsku trku do kraja. Radujem se sa svima sljedećem školskom putovanju.
Eva Marija Dundović, 3. a
