Ninski trag u beskraju
Biti u Ninu znači započeti čitati hrvatsku povijesnu priču, otvoriti povijesnu slikovnicu, zaploviti vremeplovom, otisnuti se na pučini, razapeti jedra, zaroniti u bajku… Tako smo se u ponedjeljak, 5. ožujka, uputili na terensku nastavu u Nin. Imali smo i cilj – Muzej ninskih starina tj. izvan učionice čuti, vidjeti, doživjeti, „udahnuti“ dah prošlih vremena. Prvi je to dio mini-projekta „Zadar čita 2018.“ pod nazivom: Poruka u boci – trag u beskraju jer je tema ovogodišnje manifestacije = pismo. Sedmero učenika Škole pratili su Marina Marina, Antonija Bunja i Robert Maršić iz Arheološkoga muzeja Zadar te naša knjižničarka Elvira Katić.
Nakon dvadesetak minuta polagane vožnje (15 km sjeverozapadno od Zadra) stigli smo u ovaj mali gradić, zapravo drevni otočić, promjera 500 m, povezan s kopnom dvama mostovima, nastao na pješčanom sprudu nekadašnjeg ušća rječice Miljašić Jaruge u more. Na ulazu u Muzej srdačno nas je dočekala mr. Majda Dadić, kustosica Muzeja i malim dvorištem uvela u njegove odaje. Kameni ostaci, novčići, nakit, posuđe i oruđe, od prapovijesti do danas, krase zidove muzeja i vitrine. Sve nas je zanimalo, iako je bilo hladno (ta prije nekoliko dana bilo je i snijega), ali više od svega paviljon u kojemu su se smjestila dva starohrvatska srednjovjekovna ratna broda. Ninska pješčana laguna, naime, krije tajne ninskog podmorja. Jedna od njih su i ti brodovi pronađeni sredinom 60-tih godina prošloga stoljeća tijekom vađenja pijeska na predjelu zvanom Ždrijac. Brodovi su datirani u 11./12. stoljeće, a njihovo postojanje zabilježio je i bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet smatrajući ih dijelom hrvatske pomorske sile. Obzirom na svoju veličinu brodovi su svrstani u tip broda condura, a u široj su javnosti poznati pod nazivom Condura Croatica. Osim kao ratni brodovi, pretpostavlja se da su korišteni, također, za trgovinu i plovidbu Jadranom. Danas su dio bogate povijesti pomorstva u Hrvata i mnogima, ovaj put nama, inspiracija za razmišljanje o prošlim vremenima.
Nadalje, prof. Majda upoznala nas je s time kako su otkriveni, a potom 1974. godine izvađeni iz mora kada je, zapravo, započela njihova desalinizacija, konzervacija i restauracija. Dugi su 9 metara, uski i građeni klasičnim načinom s rebrima i oplatom spojenom drvenim i željeznim čavlima. U slučaju povoljnog vjetra podizalo bi se četvrtasto jedro, a koristili su se, istaknula je i kao brzi brodovi na vesla. Sve nas je zanimalo: tko ih je vozio i zašto; što se njima prevozilo; kako su se birali i organizirali veslači, u kojim su okolnostima potopljeni i je li to bila nesreća na moru i sl., od kojega su drva bili rađeni, tko su bili brodograditelji. Dotaknuli smo i povijesnu priču o soli i njezinoj vrijednosti. Bilo je raznih pretpostavki ali, zaključili smo, sve je to izazov pred predstojeće radionice u školi: kako fiksirati poruku s terenske nastave u Ninu? Napisat ćemo pismo, napisati „poruku u boci“, otisnut ga do nepoznatog čitatelja i ostaviti ninski „trag u beskraju“!
Posjet Ninu završili smo obilaskom gradića. A, da su se prošlost i sadašnjost spojili govori i replika kondure privezana uz Donji gradski most kojim se ulazi u stari grad.
E. K.