U organizaciji Arheološkoga muzeja Zadar i naše škole – ZADAR ČITA 2011.
Čitali smo izvorni povijesni dokument na latinskom jeziku iz 995. godine (ali i prijevod na hrvatski): ISPRAVU – DAROVNICU, koja se čuva u Državnom arhivu u Zadru, a kojom zadarski plemići ustupaju Samostanu sv. Krševana u Zadru svoje pravo ribarenja na otoku Tilagu
Čitam latinski – slušam hrvatski – rastem, rastem, rastem
Utorak ujutro. Dan naizgled kao i svaki drugi dan u travnju kada proljeće zamiriše zemljom …, a jutra proljetnom rosom. I, kao da se sve budi za novi početak. Eto – takvim mi se učinio današnji dan. U školi – tišina – neki čudan, neobičan mir … Umjesto učeničkih, ujutro još pospanih, glasova čuju se samo profesorski. Dogovaraju organizaciju pisanja maturalnog ispita iz engleskog jezika, dežurstva, kontrolu učionica, imena … 8.30 h je – uskoro će i učenici.
Dok su maturanti ulazili u učionice, za nas – učenike od I. do III. razreda nastava je organizirana poslijepodne. Ali, razlog zbog kojega smo bili u blizini škole bilo je naše sudjelovanje u manifestaciji koju već treću godinu za redom organizira Gradska knjižnica u Zadru pod naslovom «Zadar čita 2011». Nas desetak: Josipa, 3 Lucije, Filip, Tina, Karla, Andrija, Anđela i Sara na čelu s maturantom Markom uputili smo se kojih stotinjak metara od škole na istok, prema ulazu Arheološkoga muzeja. Tamo nas je dočekala naša knjižničarka, prof. Elvira koja je zajedno s Marinom Maruna, dipl. knjižničarkom iz Muzeja osmislila ovaj događaj oživljavanja srednjovjekovne Darovnice na latinskom jeziku, a s kojom smo proteklih dana uvježbavali nastup i koja nas je za «Zadar čita» pripremala riječima:
«Danas čitamo novine, knjige, SMS poruke … plakate … čitamo potrebno i nepotrebno … dobro i loše štivo, literarna ostvarenja, crne kronike i znanstvene oglede … ali, zasigurno, rijetko srednjovjekovne tekstove. Čitamo da bi čitali … iz zabave, znatiželje … potrebe … ali čitamo i da bi učili … odrastali … kulturno napredovali … obrazovali se … „Zadar čita“ je manifestacija koja nas potiče na čitanje, na početak svih početaka u kojemu „bijaše riječ“… na ljepotu, na simfoniju slova skladanu u riječi koje do nas dopiru tekstom … A, svaki tekst nosi obavijest … traži komunikaciju… povratnu informaciju … traži čitača i slušača.»
I tako smo mi danas bili čitači i slušači. Sakupili smo se, dakle, kako bi promicali čitanje na jednoj staroj srednjovjekovnoj Ispravi – Darovnici koja nas obavještava o ribarenju na hrvatskom etničkom području. Nije, stoga, niti neobično što smo, poneki i prvi put, u prostoru Arheološkoga muzeja, na njegovom Odjelu za srednjovjekovnu arheologiju.
Čitali smo na tekstu originalne isprave, latinskom, koji je u tom prostoru uistinu začuđujuće zvučao, a glasovi kao da su se odbijali o postavljene izloške starih sarkofaga, nadvratnika, pluteja, grobnih nalaza i sl. Čitali smo latinski, slušali hrvatski i kao da smo rasli u spoznaji da je sve prolazno, i riječi i tekst … no, život ostaje. U tome nam je pomogao i tekst znanstvenog rada iz Zbornika o 1.000 godina prvoga spomena ribarstva u Hrvata akademika Luje Margetića koji je Ispravu znanstveno obradio, a čije smo dijelove danas slobodno interpretirali. Učinili smo to za maturante koji nisu mogli nazočiti, za ostale koji su učili za popodnevno ispitivanje, za one druge koji … i za nas same. Stoga, evo nekoliko riječi o sadržaju isprave:
Isprava započinje tvrdnjom da su u doba zadarskog priora Madija radi javnih potreba bila zadarskim plemićima prodana prava na četvrtinu ulova na dva ribolovna mjesta, i to na Molatu i Tilagu (naziv sačuvan u Telašćici na Dugom otoku). Zbog stalnih nesuglasica pri podjeli ulova kupci su darovali to svoje pravo Samostanu sv. Krševana u Zadru. Ispravu (cartula) o darovanju položili su na oltar Crkve sv. Krševana pred opatom Trasonom i redovnicima i tom prigodom izjavili: „Tebi, blaženi mučeniče Krševane, dajemo ovaj dar našega kupljenoga prava na ribolovna mjesta radi spasa naših duša“. Darovatelji prijete Božjom srdžbom, prokletstvom 318 svetih otaca i paklom svakome tko bi pokušao to pravo Samostanu oduzeti. To su učinili, završava isprava, ovlaštenici, koji su ujedno i svjedoci (actores et testes): prior Madije s 12 poimenično navedenih tribuna i još neki drugi neimenovani plemići.
Faksimil Darovnice, koja se čuva u Državnom arhivu u Zadru, cijelo je vrijeme bio pred očima okupljenih. Taj komadić vrijednoga starog papira s fotografije, koja kao da vonja po raspadnutosti vremena od više od 1.000 godina, zaintrigirao nas je. Učinili smo se sami sebi važni. Mi smo klasičari i do koga ako ne do nas trebaju dopirati tekstovi poput: Circa nobiles Jaderenses monasterio s. Chrysogoni suum piscationis ius in insula tilago concedunt». Cure su i klapski zapjevale Mornarevu ženu; Gori more i Ribare… Nadalje, učinilo nam se da na modernom video zidu u Muzeju piše:
Do viđenja! Potpis je bio: Testes – svjedoci!
