Volonteri na djelu

OTISAK SRCA

Subota, 21. rujna 2013. Predivan dan. Od ranog jutra ptičice su svojim cvrkutom budile Zadrane, a bonaca ih mamila na plažu. Prognostičari su najavili zadnji ljetni vikend ove godine. Gdje ćemo svi nego van?!  Kolovare prepune ljudi, djece… Duge poslijepodnevne šetnjice, igra, pa čak i kupanje onih najhrabrijih. I dok su tako Zadrani tražili svoj mir i odmor od narednih radnih tjedana, mi, klasičarke pronašle smo svoj mir na jednom posve drugačijem mjestu.

S obzirom da se više godina, već tradicionalno, uključujemo u program volontiranja u Zadarskoj bolnici tj. na Odjelu pedijatrije, s programom smo odlučili nastaviti i u ovoj školskoj godini.

Moje kolegice iz školskih klupa, Ana Vicković, Nency Babić i ja svoje smo subotnje popodne provele u društvu mališana zatvorenih u četiri zida bolnice. Promatrajući njihov osmijeh i zadovoljstvo samom našom pojavom, Sunce nas je zabljesnulo duboko, duboko do srca. Kolika toplina i mir, koliko pozitivne energije…, ne mogu vam ni opisati. Prethodnih nekoliko dana pripremale smo program, smišljale animacije, igre, a na kraju je sve to ispalo sasvim nebitno. Njima je sam naš dolazak značio svu sreću.

Nije nam dugo trebalo da se „udomaćimo“ s njima i njihovim roditeljima u dječjoj sobi. Naši novi prijatelji, Lorena i Antonio prvo su uživali u maloj lutkarskoj predstavi koju smo im izvele skrivajući se iza bolničkog kreveta koji nam je predstavljao pozornicu. Za tu smo predstavicu imale i prave lutke posuđene iz naše školske radionice “Amfore”. Uz pjesmu i dijaloge, ispričali smo im, do sada još nepoznatu bajku, o barba Šimi i tetki Ivani kojima je ove godine med odlično uspio, te o medi koji je ukravši med požalio te shvatio da se krađom ne može usrećiti. Veliki pljesak malih ručica nakon predstave – značio je veliko hvala. Osim što smo mi njima odigrale malu predstavu, imale smo čast i same uživati u predstavi koju su nam izveli Lorena i Antonio. Kako je vrijeme izmicalo, igre su se nizale. Od igre “Čovječe ne ljuti se” do “Briškule” koju su me naučili igrati dječica od 6,5 godina s njihovim “novim” pravilima igre. Oborili su me s nogu. Ubrzo nam se pridružio i Jakov. Dogegao se do njihove bolničke sobe i kao mali gospodinčić došao vidjeti što to mi radimo. Nastavili smo se igrati i zabavljati svi zajedno. Dok je Lorena Nency radila frizuru, Ana gubila u igri s Antoniom, ja sam gledala kako Jakov zna igrati igrice na laptopu. Zadivljeno me gledao kako mu plješćem dok su male plave kovrče stršale na njegovoj glavici. Ima samo 20 mjeseci, a sve zna. Oduševio me. Pošto mu je laptop ubrzo dosadio, morali smo požuriti u igraonicu i vidjeti kako zna voziti autić. Vrijeme koje nam je ostalo proveli smo igrajući se u igraonici s autićima. Nency i Lorena su zajedničkim snagama slagale karte na računalu dok je Antonio uživao slušajući priču o „Ježu“ koju mu je čitala Ana.

Vrijeme je proletjelo, a zadovoljstva puna srca. Čak su i roditelji otišli malo predahnuti na svjež zrak vidjevši da su djeca s nama sigurna. Toliko riječi hvale, a nama je bilo dovoljno samo vidjeti na njihovim licima da smo ih usrećile. Zagrljaji za kraj i jedna velika pouka:

Ne trebaš hodati po vodi,

ne moraš biti bolji od drugih,

nemaš ništa više od onog

što svi ostali imaju,

ali ono što čini razliku,

djela su kojima kod drugih

ostavljaš svoj trag…

Otisak srca.

Maja Čižmek Kovač, 3. a

 
 

Više iz rubrike Događanja

 
 

Share this Post