Mi, učenici 3.b razreda, zajedno s našim razrednikom Damirom Sikirićem, posjetili smo u utorak, na Valentinovo Kneževu palaču. Na naše iznimno zadovoljstvo, dobili smo dopuštenje da zadnja dva školska sata provedemo u obnovljenoj Palači. Dulji niz godina bila je razrušena jer u vrijeme Domovinskog rata nekoliko snažnih neprijateljskih projektila izravno je pogodilo ovo reprezentativno zdanje, koje datira još iz 13. st., i teško ga oštetilo.
Došavši u Kneževu, dočekao nas je fotograf zajedno sa svojom kolegicom koja nas je i vodila kroz tu „malu avanturu“ objašnjavajući nam najzanimljivije izloške. Vidjeli smo ih doista mnogo te čuli podosta zanimljivosti o njima. Kneževa palača svoje izložbene salone nudi na dva kata. U prizemlju nalaze se takozvani Kabineti čuda. To su sobe u kojima se nalaze predmeti koji datiraju iz davne 1832. godine, a razlikuju se po bojama koji dominiraju u njima. Stoga su kabineti dobili ime upravo po tome, pa smo vidjeli Crvenu sobu, Žutu sobu, Smeđu sobu… Moram napomenuti da se u Crno-bijeloj sobi nalazi prvo izdanje djela Jama Ivana Gorana Kovačića. Posebno su me se dojmile narodne nošnje, sjajno oslikani portreti te, budući da sam ljubiteljica životinja, preparirani vuk, ptice, leptiri… Možemo se pritom pohvaliti kao se u našem gradu, u našoj palači, nalazi drugi po redu najveći dnevni leptir i najveći noćni leptir na svijetu. Zar to nije čarobno?
Uz sve to, u jednoj se izložbenoj dvorani projicirao film Zadar nije za dar koji je edukacijskog tipa i prikazuje naš grad u vrijeme Domovinskog rata. Nižu se tako originalne, dokumentarne snimke za koje mnogi, posebice mi mladi, nismo znali da uopće postoje. Na katu nalazi se šest dvorana od kojih svaka ima svoju priču, čuli smo mnogo o obitelji Borelli i vidjeli dva Skvarčinina portreta. Osim soba punih povijesnih izložaka, na katu se nalazi i koncertna dvorana koja je identična kao i ona od prije 25 godina. Vidjeli smo i sobe pune baroknog i renesansnog pokućstva te saznali da su ljudi u prošlosti sobe „kitili“ ogledalima kako bi ih održali što toplijim. Mislim da je tu našem putovanju kroz povijest došao kraj, pozdravili smo se s vodičima i otišli svojim kućama u mislima o poučno iskorištena zadnja dva sata.
Marija Nola Škifić, 3.b
