Početak šk. god. 2006.-2007. obilježili smo jednodnevnim duhovnim obnovama za prve, druge i treće razrede u samostanu sestara Kćeri Milosrđa na Ugljanu dok su maturanti bili na trodnevnoj – vikend – duhovnoj obnovi u Rujnom na Velebitu.
ŠTO GOVORE LJUDI TKO JE ISUS KRIST? ŠTO TI KAŽEŠ TKO JE ON?
Dana16. rujna 2006. skupina učenika trećih razreda naše Gimnazije odlučila je provesti u rječitoj tišini samostana sv. Jeronima u mjestu Ugljanu na otoku Ugljanu. U pratnji razrednice prof. Vanje Bajlo i pedagoginje s. Mirjam Gadža učenici su se otisnuli «u osamu» kako bi se, barem na jedan dan, intenzivnije družili s Božjom Riječju koja produbljuje i naše međusobno zajedništvo.
Okosnica susreta bio je biblijski tekst iz Lukina evanđelja 9, 18 – 21. «Dok je jednom u osami molio bijahu s njim samo njegovi učenici. On ih upita: «Što govori svijet, tko sam ja?» Oni odgovoriše: «Da si Ivan Krstitelj, drugi da si Ilija, treći opet da neki od drevnih proroka usta.» A on im reče: «A vi, što vi kažete tko sam ja?»
Nakon uvoda u biblijski tekst učenici su individualno tražili odgovor na pitanja koja je Isus onda uputio svojim učenicima a danas ih upućuje svakome od nas. Pokušali su definirati odgovor na pitanje «Što govore ljudi, tko je Isus Krist?» Kako naša kultura, naše obitelji, naši prijatelji govore o njemu?
Evo što su učenici zabilježili:
«Ljudi ga najčešće doživljavaju kao nekog velikog ‘maga’ koji će čarobnim štapićem riješiti sve njihove probleme.»
«Najčešće su indiferentni, ponašaju se kao da on i nije neka značajnija osoba. Tu je negdje, ali možemo mi i bez njega. I ne razmišljaju o njemu, osim u određenim prigodama i to dosta površno.»
«Mnogi se deklariraju kao vjernici ali u praksi ništa od toga, znači da se zapravo i nije dogodio susret i ne mogu ništa reći.»
Na drugo, još zahtjevnije pitanje, «Što vi kažete tko sam ja?» učenici su odgovorili:
«Ti si mi jedini prijatelj kojem se mogu obratiti, jedini koji me razumije, koji me voli i nikada me neće iznevjeriti. Ti si moja snaga a ja sam tako slaba i tako mi malo treba da se udaljim od tebe i potražim zadovoljstvo i utjehu negdje drugdje. Ali tvoja ljubav je strpljiva i uvijek iznova iznađe put do mene da bi me vratila k sebi. Hvala ti!»
«Ti si Sin Božji. Ti si istina, ljubav, život. Da nema tebe, Isuse, ne znam kako bih preživjela određene trenutke svoga života. Hvala ti!»
«Moj Spasitelj, netko bez koga moj život ne bi imao smisla, netko tko me beskrajno i bezuvjetno voli.»
Nakon bogate razmjene razmišljanja i iskustava okrijepili smo se i nastavili naše druženje kod zajedničkog stola. U poslijepodnevnim satima produbljivali smo naše razmišljanje o Isusu kroz meditaciju, pjesmu i molitvu u jednosatnom klanjanju pred Euharistijskim Isusom.
Završili smo susret vrednovanjem u kojemu su učenici izrazili potrebu i želju da ovakvi susreti budu učestaliji.
ČETVRTAŠI NA VELIKOM RUJNU
Skupina učenika IV. raz. naše škole odlučila je ugodni rujanski vikend, od 21. do 23., provesti na Velikom Rujnu – u srcu Velebita.
U poslijepodnevnim satima (jer jutro je bilo u znaku školskih obveza) uputili smo se prema odredištu – Veliko Rujno, pod vodstvom ravnatelja mons. Jose Kokića, don Srećka Petrova i s. Mirjam Gadža, pedagoginje.
Prvi dio puta i nije bio tako naporan, ta išlo se kombijem i autima do određenog mjesta, a onda je uslijedio onaj zahtjevniji – penjanje i spuštanje. Uz smijeh, pjesmu, povremeni kraći odmor i predah, uspješno smo se domogli cilja i duboko udahnuli čist i svjež velebitski zrak te na trenutak zastali i osluhnuli velebitsku tišinu koju je ugodno remetio cvrkut ptica, šum trave i drveća izazvan laganim povjetarcem. Osjećaj neobične ugode i želja da vrijeme stane. Dočekao nas je miris velebitskih trava koji je dopirao iz lonca kipućeg čaja s ljubavlju pripremljenog od domaćina, gosp. Peke. Kako je samo – ukusan!
Osvježivši se čajem, smjestili smo se u sobe, pažljivo odabrali ležajeve i pripremili sve za noć, prije nego padne mrak, jer ovdje struje nema i treba se snaći i prilagoditi.
Uslijedila je večera koju smo, kao i ostale namirnice, donijeli sa sobom. Ovdje nitko nije izbirljiv, sve je ukusno i slasno. Dok smo raspremali stol i prali suđe grupica naših «umjetnika» uljepšavala nam je večer zvucima gitare i odabranim pjesmama. ‘Kako nam je dobro!’ bio je najčešći komentar.
Sunce je već utonulo, nebo je ovdje tako bistro, a zvijezde tako sjajne… Sve to duboko prodire u nas i ispunja nas neopisivim osjećajima radosti, blizine, otvorenosti, čežnje, povjerenja…
Vratili smo vrijeme malo unatrag i upalili voštanu svijeću. Pjesmom: «Velik si» oraspoložili smo se za razmatranje Božje ljubavi kroz tajnu križa, ta petak je, i započeli naš duhovni hod. Meditiranjem odabranih tekstova prof. Ivančića prošli smo s Isusom od Maslinske gore do Kalvarije i u ozračju ove noći pretočili našu molitvu u zahvalu i obećanja koja samo On zna.
Vrijeme je za počinak. Polako se povlačimo u sobe. Sve je mirno, duboko osjećamo taj mir u sebi i oko sebe, nastavljamo druženje bojažljivo da ne bi poremetili ovaj sklad tišine i mira.
Novi dan započeli smo kratkom jutarnjom molitvom i doručkom, a potom nastavili naš programom duhovne obnove. U prvom dijelu ravnatelj mons. Joso Kokić, protumačio nam je faze neophodne u čitanju i razumijevanju Božje Riječi, a potom nas uveo u biblijski tekst «Isus i Zakej». Slijedio je samostalan rad i individualno poniranje u Božansku poruku a potom razmjena iskustava. Bilo je tako dobro da nismo ni osjetili da je vrijeme ručka. Upozorio nas je na to don Srećko, nakon što nam je pripremio ukusni vojnički grah. Izdvojili smo malo vremena za kratki odmor, šetnju velebitskom visoravni, berbu šipaka, međusobno nadopunjavanje u otkrivanju Božje blizine i prisutnosti u našem životu. Prekinuli smo nestrpljivo iščekivanje ponovnog zajedničkog susreta i okupili se u sunčanom dvorištu drevne crkvice na Velikom Rujnu. Ravnatelj je rezimirao naša jutarnja razmišljanja i ponovno nas uveo u prostore duha oraspoloživši nas za još dublji susret s Kristom kroz sakrament pomirenja i euharistijskog slavlja koje je uslijedilo.
U nedjelju, zadnjega dana našeg druženja i zajedničkog duhovnog hoda, okupili smo se, nakon doručka, na još jedan susret koji nas je uveo i pripremio za nedjeljno euharistijsko slavlje. Pridružila nam se i nekolicina planinara – koji često ovamo navraćaju. Molitvom, pjesmom, zahvalom i nadom da ovo neće biti jedini ovakav vikend, završili smo naše druženje te nakon ručka, pažljivo pokupili stvari pred povratak.
Prožimao nas je Petrov osjećaj na Taboru: «Gospodine, dobro nam je ovdje biti…», ali s Tabora je sišao Petar pa silazimo i mi obnovljena duha i ojačane volje za rad i izgradnju Njegova Kraljevstva ljubavi i mira.
«Iskreno življenje vjere»
Duhovna obnova na temu «Iskreno življenje vjere» okupila je grupu učenika drugih razreda 23. rujna 2006. u pratnji njihovih razrednika i profesora u samostanu sv. Jeronima na Ugljanu. U razmatranje nas je uvela s. Viktorija Gadža.
Među svojim slušateljima Isus uočava one koji su puni sebe, one koji ne žele od njega nešto čuti, nego se nadmudrivati i pokazivati se pametnijima i višima od drugih zato im je ispričao prispodobu o farizeju i cariniku (Lk 18, 9-14). Dva čovjeka. Posve različita čovjeka. Jedan – farizej – vidi samo svoja dobra. Sve što u molitvi nabraja – dobro je. I zato je čovjek na svom mjestu. Savršeno je pravedan čovjek. No, njegova molitva nije privlačna. Zašto? Što mu se može prigovoriti?
Najviše to što su sve te njegove kvalitete zatrovane ohološću. Zahvala Bogu mu je obojena sebičnošću i samodopadnošću. Svojom hvalom ne veliča Boga nego sebe. On se uspoređuje s drugim i smatra se poštenijim i ispravnijim od njih. Ni onaj koji daleko iza njega stoji nije dostojan stati blizu njega. On ustvari ne moli nego se hvališe pred Bogom. To je molitva u kojoj nema prostora za dijalog i susret. To je molitva srca koje je puno sebe, koje gleda samo na svoje zasluge i ističe sebe.
Drugi čovjek – carinik, pri dnu hrama – ne usuđuje se prići bliže žrtveniku, čak ni oči podignuti. Njegova se molitva u istom trenutku dizala Bogu. Zašto je ovakva molitva privlačna? Doživljava svu svoju grešnost i nedostojnost. Doživljava da Bogu nema ništa dati doli svoju grešnost. Time je posve obuzet i stalo mu je da mu Bog oprosti i bude milostiv. On proživljava težinu situacije u kojoj se nalazi. Osjeća da ga njegov narod prezire, mrzi zbog toga što surađuje s okupatorima iz Rima. Ni rimska vlast ga ne voli, jer zna da se bogati na nepošten način. Zbilja se nalazi u beznađu. U takvoj situaciji i on dolazi u hram i želi se pomoliti.
Završili smo razmatranje analiziranjem dvaju likova: farizeja i carinika. Farizej: vidi samo svoja dobra djela; nabraja ih pred Bogom; slijep je za sebe; otišao neopravdan. Došao je slijep i otišao slijep. Došao ispunjen sobom i otišao ispunjen sobom. I bio uvjeren kako je ispunjenje sobom ispunjenje Bogom. I varao se. I bio slijep i za tu varku. Carinik: vidi svoje mane; iznosi ih pred Bogom. I kad ih je iznio, znao je da ih može mijenjati. Ne sam, ali s pomoću Božjom. I otišao opravdan. Otišao je ispunjen Bogom. Vidio je svoje mane, ali je doživio da ga Bog opravdava. «Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje bit će uzvišen.» Isus nas uči kako trebamo moliti. Ne trebamo se bojati svoje grješnosti pred Bogom. Trebamo je priznati i boriti se protiv nje jer «srce raskajano i ponizno, Bože nećeš prezreti!»
Učenici su u skupinama razmišljali o temi: Iskreno življenje vjere. Uočili su razliku između prave i lažne pobožnosti. Složili smo se kako je licemjerje drugi izraz za krivu pobožnost. Uočili smo kako ljudi često traže od Boga samo kad im treba da riješi njihove probleme. Mole se da ih drugi vide, žele se pokazati drugačijima. Primijetili smo kako nam društvo nameće iskrivljene ideale života i vjere. Otuda razne ovisnosti i otuđenja. Kako se boriti protiv tih pojava? Mnogi drže kako dođe jedan dio života kada se čovjek zasiti svega i uđe u kolotečinu, kada mu se svaki dan svodi na isto. Nemaš više osjećaja za ništa, ništa te ne može usrećiti… Jedini izlaz je Bog i bližnji. Treba se boriti se protiv ovisnosti čvrstim karakterom, stavovima i prisnijim odnosom s Bogom i redovitim osluškivanjem njegove riječi.
Složili smo se da priča o dvojici ljudi koji su došli u hram moliti govori kako je važno ispitivati svoje životne stavove. Život bez preispitivanja nije dostojan življenja.
Fra Božo Sučić ispovijedao je i predvodio euharistijsko slavlje.
Svi sudionici su još jednom istaknuli važnost i potrebu duhovnih obnova za mlade. Svidjelo im se zajedništvo, grupni rad, druženje, meditacije. Razišli smo se sa sviješću kako trebamo mijenjati svoj život.
Sposobnosti i talenti – dar i zadatak
To je bila tema duhovne obnove 30. rujna 2006. godine, koja je okupila grupu učenika I. a razreda u pratnji njihove razrednice i voditeljice duhovnog susreta na Ugljanu, s. Viktorije Gadža. U poslijepodnevnim satima pridružio nam se i fra Edo za ispovijed. U subotu 14. listopada ista tema je privukla 15 učenika iz I. b razreda.
Svi su ljudi, svaki za sebe, pozvani na svoju puninu i na ‘susret’ s Bogom. Parabola o talentima najslikovitije i najjasnije govori o našoj odgovornost za talente koje imamo i kroz koje živimo. Pitanje koje nam se danas postavlja jest: Kako živimo sami sebe i svoje duševno bogatstvo?
Vrlo često procjenjujemo kako se odnosimo prema drugima, prema društvu, prema zadacima koje smo preuzeli, ali se malo pitamo kako i koliko smo odgovorili samoj svojoj nutrini i darovima. Mi smo stvarno najodgovorniji prema sebi samima. Na tom odnosu i svijesti gradi se naša smirenost i naša rastrojenost. Smirena savjest formira se na odnosu prema samom sebi. A pravilno formiran odnos prema samom sebi je istovremeno odnos i prema našem Stvoritelju.
Tek kroz življenje i djelovanje mi otkrivamo svoje talente. Zato bi prvenstveno poruku ovog odlomka Isusovog Evanđelja mogli shvatiti kao poziv na hrabro življenje života. Života se ne treba bojati, život je zato da ga se dinamično živi. U svjetlu ovoga može se reći da je kršćanstvo dinamičko i kuražno življenje svoje osobnosti. U život ne treba ići sa strahom i nepovjerenjem nego s ljubavlju i vjerom u bezgranična ostvarenja i ispunjenja. Stoga se trebamo pitati: jesmo li svjesni da je svaki čovjek jedinstven i neponovljiv i može li danas živjeti svoj identitet a da se ne «utopi» u bezličnost mase, osobito mladi čovjek u vrijeme sazrijevanja kad mu i društvo nameće svoja mjerila i «vrijednosti» koje najčešće ne usrećuju, već produbljuju izgubljenost i prazninu, zapitala se u svom uvodu u temu s. Viktorija Gadža.
U radu po skupinama učenici su zajednički promišljali o pitanjima i odgovarali.
Prvo pitanje: otkrijte časopise koje mladi najčešće čitaju i vrijednosti koje im nameću i kritički se osvrnite na njih. Odgovorili su: Časopisi za mlade iznose probleme iz života mladih i predlažu moguća rješenja koja bi im pomogla da što lakše riješe probleme i suoče se s njima. Međutim također nameću živote poznatih i slavnih. Predstavljaju ih kao savršene ljude, ali ponekad vole iznositi njihov privatni život što nije u redu. Način na koji novinari propagiraju časopise je neispravan i uvredljiv. Propagiraju sporedne i nebitne stvari, te gluposti koje su na prvi pogled zanimljive, a zapravo su isprazne. Mnogi od njih ne drže do takvih časopisa a čitaju ih da potroše vrijeme,a nekima se sviđaju zbog rubrike «stvaran život» dok ih istovremeno nerviraju umjetni izgledi poznatih.
Slično misle i učenici I. b razreda: časopisi nameću materijalne vrijednosti, slavu, uspjeh, iskrivljene slike o čovjeku posebice o spolnosti…Propagiraju nekakve ideje o idolima. Oni smatraju da na temelju njihovoga vanjskog izgleda postaju viši, bolji, … ali svojim ponašanjem ti idoli nisu dobar uzor mladima…
Da sam ja urednik ili suradnik časopisa što bih promicao?
Zalagali bi se da mladi izgrade svoju osobnost… Živi svoju jedinstvenost i neponovljivost. Prikazivali bi svijet onakvim kakav uistinu jest… Više bismo posvetili prostora poučnim i zabavnim stvarima, razgovoru s mladima te vrijednostima poput prijateljstva i obitelji…
Mladi I. b razreda odgovorili su:
Promicali bismo realnu sliku o životu. Pisali bi o problemima mladih. Tražili bi pravu istinu. Govorili bi više o duhovnoj dimenziji čovjekova bića.
Nakon zajedničkog čitanja Prispodobe o talentima mladi su trebali prepoznati vlastite darove koje mi je Bog dao i uočiti životne situacije u kojima čovjek ‘zakopava’ svoje sposobnosti.
Uočili su: svaki čovjek ima neki talent, samo je pitanje hoće li ga iskoristiti i usavršiti ili će ga zbog nekog razloga «zakopati» tj. uništiti. Neki ih zakopavaju iz straha da ih ne izgube dok drugi to čine zbog neprihvaćanja sebe.
Učenici I. b razreda mislili su slično: često upadamo u kolotečinu,… neki idu u školu, na posao ili negdje drugdje da obave ono što moraju i nakon nekog vremena to im predstavlja probleme i nisu sretni, život im se čini kao da je uvijek na istom mjestu, prazan, bez radosti. Neke osobe žive u kolotečini i iz nje ih može izbaviti nešto što je ogromno, neki događaj koji pomalo šokira,… Tim površnim ponašanjem zatomljujemo svoje talente i odrvenimo. Međutim, mi nismo predmeti. «Čovjek ima krila, a ne zna za njih». Trebamo iskoristiti svoja krila koja svi imamo, dignut se iznad zemlje i objektivno pogledati oko sebe. Tako možemo vidjeti cijelu istinu, naći svoj put i smisao života…. Kad smo bili djeca učili su nas tko je Bog za nas a sada trebamo misliti tko smo mi za Boga, zašto nas je stvorio, koji su njegovi planovi sa nama.
Uslijedilo je pokorničko slavlje koje je pripremio prof. Marko Vučetić. On je ponovno istaknuo činjenicu kako nema čovjeka bez talenata; i život je dar, netko nas je htio! Međutim, iako je obdaren darovima koji čovjeku pomažu da prijateljuje s bližnjima i s Bogom, čovjek često puta odbacuje darove i ulazi u stanje grijeha – i grijeh nerijetko pretvori u talent vlastitog uništenja. U takvom bezizlaznom očaju i nametnutoj otuđenosti od Boga zapitajmo se koliko smo Kristovi. Sebe grešne nadvladajmo i izborimo se za Božju prisutnost. Svaki grijeh se oprašta ako se iskreno kajemo, jer Bog je samo Milosrđe.
O doživljaju duhovne obnove mladi kažu: Ovo iskustvo je bilo lijepo i nezaboravno. Saznali smo nove stvari u vjeri. Družili smo se i doznali ponešto jedni o drugima. Bilo je jako dobro, iznad očekivanja. Sviđa mi se jer smo se bolje upoznali. Zahvalna sam Bogu što nam je pružio ovakav dan.
Slične dojmovi izrazili su i učenici I b: ovaj dan je bio predivan i čaroban, htjela bih da traje cijelu vječnost..Da bar!!! Nadam se da ćemo uživati u još takvih susreta.
Razišli smo se u uvjerenju da je vrlo važno razvijati svijest o tome kako smo svi mi ljudi različiti. Slični smo i različiti. Koliko god živimo zajedništvo, jer smo bića zajedništva, ipak je svatko od nas svoj i mora odgovoriti samom sebi, svojem nutarnjem bogatstvu, talentima, mogućnostima. Nikada se ni u čemu ne možemo mjeriti s drugim. Svatko je od nas originalan i ima svoj specifični poziv i odaziv. Tko je primio puno od njega će se više i tražiti… Tko s nepovjerenjem živi upropaštava sve svoje unutarnje darove. A onima koji su u životu kuražni jedan talenat rađa stotinama klasova.
