Jedva čekam
Tko bi rekao da će jedan toliko sićušan virus okrenuti cijeli svijet naglavačke? Zašto je Bog dopustio da jedan virusić našteti silnom čovjeku? Je li to kazna za čovjekovu oholost i Božji način da pokaže čovjeku koliko je malen i nemoćan bez Boga u svom životu?
Životi su nam se promijenili, mnogi kažu da im je i u ratu bilo lakše jer su se mogli sakriti i poznavali su neprijatelja, a sada ne mogu pobjeći niti poznaju narav ovog virusa. Zatvorile su se trgovine u koje smo išli ne iz potrebe već iz dosade i želje za dokazivanjem da novac, koji nemamo, možemo trošiti. Zatvorene su škole u koje smo išli ne radi znanja već radi dokazivanja sebi i drugima koliko smo pametni. Zatvoreni su kafići u koje smo išli ne radi želje da s kojom dragom osobom popričamo i popijemo piće već da možemo obući novu majicu, izvaditi najveći mobitel od svih prisutnih i baciti story za Instagram da svi vide koliko nam je u životu dobro. Da skratim, većina našeg života svela se na nekakvo dokazivanje sebi ili drugima dok nije došao virus i pozatvarao nas i pokazao nam što je bitno.
Iznenada smo počeli biti zahvalni za stvari koje do sada nismo ni primjećivali, čak štoviše bile su nam normalne i nismo shvaćali njihovu vrijednost. Sad vidimo koliko je bitno zajedništvo sa svojom obitelji za koju prije od silnih obaveza dana nismo imali vremena. Koliko je bitno zdravlje, za koje smo zaboravili zahvaljivati Bogu svako jutro kad ustanemo. Zaboravili bi i na sreću koja je ostvariva samo u čistim i iskrenim međuljudskim odnosima. S druge strane, saznali smo tko su nam pravi prijatelji i ljudi do kojih nam je stalo. Mnogi koji su obećavali svašta nisu se sjetili ni nazvati i pitati: „Kako ste ti i tvoji?“ dok drugi od kojih smo možda najmanje očekivali sjetili su se poslati barem SMS poruku: „Hej, nadam se da si dobro i da izdržavaš u karanteni!“
S moje strane mislim da je karantena prošla dosta korisno. Obavio sam mnogo stvari za koje vjerojatno ne bih imao vremena da su bile redovne dnevne aktivnosti. Mislim da sam naučio dosta o ljudima i o onome što je bitno. Naučio sam da treba uživati u sitnicama i onim nama „normalnim“, svakodnevnim stvarima i da ću tek tada biti sretan. Također sam vidio da, koliko god mi se činilo da je čovjek moćan, ništa je prema Božjoj veličini i veličini prirode. Jako sam sretan što se očistio dio ozonskog omotača i tu vidim „prst Božji“ u ovoj situaciji. Što se tiče škole, s obzirom da sam maturant, nisam baš „na konju.“ Trebao bih se natjerati više učiti i pripremati za maturu, ali to mi je jako teško jer ne znam kako će sve to izgledati, a nadležni, koji govore da smo im prioritet, uopće ne brinu o nama i našim potrebama. Nitko se nije zapitao je li neki maturant ostao bez oca, majke, djeda ili bake baš u vrijeme koronavirusa i je li dovoljno psihički jak da nastavi spremati svoje obaveze. A da ne govorim da ima i onih koji su u ovo vrijeme stradali od potresa i nemaju gdje živjeti.
Također sretan sam jer sam vidio svoje kolege iz razreda u pravom svjetlu, kada im ne trebam kao prijatelj već samo kao sredstvo preko kojega mogu doći do rješenja domaćih radova. Ali gledam to s pozitivne strane, ima i onih za koje nisam to očekivao a sada razgovaramo gotovo svaki dan. Mnogi profesori tek su sada pokazali koliko su fer u ocjenjivanju i koliko brinu o nama. Ima toliko onih koji se stvarno brinu: „Velika ljubav za njih!“
Karantena još nije stala i virus nije prestao. Toplo se nadam da se neće ponovno sve vratiti na staro kako neki znanstvenici govore. Mislim da nam je ovo trebalo da bismo shvatili koliko je život vrijedan življenja i koliko trebamo zahvaljivati Bogu na svakom proživljenom trenutku. Ono u što sam siguran je, da kad sve ovo prođe, neće biti čovjeka koji neće biti u potpunosti posvećen svome životu i svojim prijateljima. Jedva čekam vidjeti kako svi ljudi žive punim plućima dok se smješkaju u zagrljaju bližnjega.
Ivan Santini, 4.a
