U starom, ali zauvijek mladom gradu Dubrovniku

Sasvim neočekivano mi učenici 2. a zaslužili smo titulu naj razreda s najmanjim brojem izostanaka. Nagrada koju smo pritom dobili bio je izlet u Dubrovnik.

Nije nam bio teško krenuti u rano jutro, zajedno s našom razrednicom Mirelom i profesoricom Sandrom prema jugu Lijepe Naše.

Kako je jutro najbolje vrijeme za molitvu odlučili smo uz pomoć kolega sjemeništaraca izmoliti krunicu.Uslijedilo je spavanje, no vrlo brzo atmosfera u autobusu je porasla.

Uz Sarinu gitaru orila se pjesma sve do nadomak Neuma.Uz pjesmu, druženje, poneko zaustavljanje (neizostavnu kupnju opuzenskih mandarina) u tili čas stigli smo do Dubrovnika.

Već na Pilama, vidjevši mnoštvo turista, doživjeli smo Dubrovnik kao grad otvorena srca. Dočekala nas je ljupka vodička Nataša Vlahinić, profesorica naše prijateljske škole Biskupijske klasične gimnazije Ruđera Boškovića.

Prvo na što nam je pokazala bio je natpis na tvrđavi Lovrijenac Non bene pro toto libertas venditur auro – Sloboda se ne prodaje za sve blago svijeta, glasi napisano geslo.

Ubrzo nam je postalo jasno da upravo toj slobodi ljepota i snaga ovoga grada duguje svoje postojanje. Bio je nezaboravan osjećaj zakoračiti u staru jezgru  Dubrovnika (nažalost bez Dubrovčana) i šetati Stradunom uz zvukove linđa. Zastali smo kod renesansne crkve sv. Spasa, Onofrijeve fontane, one iste uz koju je Držićev Stanac bio nasamaren od mladih dubrovačkih aristokrata.

Oduševila nas je posjeta franjevačkom i dominikanskom muzeju.Teško je odlučiti kojemu dati primat, čijim klaustrom radije ponovo prošetati. Za koju se sliku kao najljepšu odlučiti: Tizianovu, Rafaelovu, Caravaggiovu ili …teško je raspravljati o ukusima. Ljepota je neizreciva i kako ne zaustaviti dah promatrajući kamene balustrade pročelja i kupole.

Pred kraj obilaska prošavši uz Knežev dvor, Sponzu, Orlandov stup došli smo do slikovite Porporele gdje su nas zadivili moćni i visoki valovi dok smo slušali legende o tajnama Lokruma i potom ga poželjeli posjetiti.

Unatoč vidnom umoru možda smo mogli nastaviti i dalje, no u dubrovačkoj Klasičnoj gimnaziji čekao nas je ravnatelj don Bernardo Pleše koji nam je ispričao povijest škole i  pokazao učionice nakon čega su  nam naši brižni domaćini pripremili slasan ručak u Sjemeništu u kojem nažalost nema sjemeništaraca.

Poslije ručka čekale su nas zidine. Nećemo vam lagati, bilo je naporno, ali sav taj napor koji smo uložili bio je vrijedan jer pogled sa zidina stvarno je neopisiv i nezaboravan. Odvojili smo se u nekoliko manjih grupa zbog brzine hoda te smo svako malo mijenjali tempo pa time i grupu, no nedvojbeno je to da smo svi uživali u pogledu i ugodnom društvu.

Na povratku sa zidina  dočekala nas je kišica, na svu sreću ništa od pljuska koji je upravo za taj dan bio dugo najavljivan.

Jedino razočarenje izleta bila je zatvorena franjevačka ljekarna u poslijepodnevnim satima. Većina nas ostala je bez dubrovačke kreme i pomada rađenih  po starim i tajnim receptima.

Kucnuo je i trenutak odlaska iz tog zaista prekrasnog grada u koji je premalo doći na jedan dan, no mi smo ipak zahvalni našem ravnatelju don Anti Soriću koji nam je omogućio ovako lijep nagradni izlet te nas je motivirao za rad i što manje izostanaka i u ovoj školskoj godini.

 Nikolina Bajlo i Petra Juričević, 2.a

 

 
 

Više iz rubrike Događanja

 
 

Share this Post