NE PONOVILO SE
O Škabrnji slušam odmalena. Naime, u tom pitomom ravnokotarskom selu moji su baka i djed proveli velik dio svojega radnog vijeka, a moja majka svoje najranije djetinjstvo. Djed Škabrnjane opisuje kao marljive i srdačne ljude, kao ljude spremne poželjeti svima dobrodošlicu. Često ga vidim kako suznih očiju gleda fotografije mladih nasmijanih lica svojih, nažalost, pokojnih učenika. Oni su svoje živote izgubili 18. studenog 1991., u strašnom i krvavom napadu srpskih agresora. Bila mi je velika čast i dužnost biti sudionicom obilježavanja tog nesretnog dana, 23 godine poslije, prisjetiti se svih nedužnih žrtava, slaviti poštenu i svetu pobjedu svoje domovine.
U pratnji prof. povijesti Ratka Ruševa te vjeroučitelja s. Viktorije Gadža i don Zvonimira Mikulića zaputili smo se prema Škabrnji, mjestu kojega se mnogo i ne sjećam od posljednjeg puta kada sam ga posjetila. Došavši u Škabrnju, u ulicu 18. studenog 1991. tzv. Ambar, priključili smo se koloni sjećanja hodajući prema Spomen-obilježju masovne grobnice. Zadivljujuće je bilo vidjeti raznolikost odora brojnih braniteljskih Udruga, vidjeti toliko posjetitelja, mladih i starih, uvjeriti se da škabrnjska žrtva nije zaboravljena. Mučila me pomisao na to kako je uopće moguće da stradaju toliki nedužni ljudi, zar postoje ljudi sposobni za tako grozan čin, kolika je morala biti njihova mržnja da na tako barbarski način naude svojemu bližnjemu, a nadasve, što za to, do dana današnjega, nitko ne odgovara. S tim smo mislima krenuli prema crkvi Uznesenja blažene Djevice Marije u kojoj je održana misa za sve stradale u Domovinskom ratu. Nakon početne tuge i sućuti obuzele su me drugačije misli i osjećaji – osjećaj blaženstva i spokoja, jer pokojni su u Kraljevstvu Nebeskom, osjećaj iskrenog suosjećanja s njihovim obiteljima, osjećaj ponosa jer nismo neprijatelju dopustili da nas uništi. Veoma me se dojmila prispodoba o Isusu i Zakeju. Nadam se da će se, poput Zakeja, i agresori pokajati i četverostruko platiti odštetu za počinjeno zlo i nepravdu. Kršćani smo, uče nas da je kršćanski praštati pa, iako to bilo teško, oprostimo, ali nipošto ne zaboravimo. Ispraćeni Himnom i pjesmom „Bože čuvaj Hrvatsku“ napustili smo crkvu i krenuli natrag za Zadar, a jedna rečenica posebno je odzvanjala u mojim mislima: „ne ponovilo se!“
Nikol Jović, 3.b
Podsjetimo se:
Škabrnjska tragedija
Riječ je o jednom od najvećih ratnih zločina tijekom Domovinskog rata, kada je srpski agresor s golemom ratnom tehnikom i vojskom, na čelu s Ratkom Mladićem, napao Škabrnju i okupirao ga, počinivši stravičan pokolj branitelja i civila. Tijekom višegodišnje okupacije sve do oslobođenja u “Oluji” živote je izgubilo 86 ljudi, branitelja i civila. Još šestero mještana poginulo je nakon rata od zaostalih minsko-eksplozivnih naprava. Škabrnja je bila potpuno razorena. Uništene su kuće, sakralni, gospodarski objekti. Kad su potpuno spalili i uništili mjesto, iz podruma i skloništa su izvlačili civile. Ubijali su ih iz neposredne blizine hitcima iz vatrenog oružja, ali i tupim predmetima, udarcima po glavi, neke su pred smrt mučili, neke masakrirali. Neki su pregaženi tenkom. Nije bilo milosti ni prema kome!
