Nije to kao svaki drugi izlet koji ravnatelj i profesori organiziraju, a mi bezbrižno putujemo nego smo sada tomu putovanju trebali i mi pridonijeti mali ˝napor˝. Prije puta dobili smo referate iz hrvatskog, povijesti, zemljopisa i vjeronauka koje je trebalo pripremiti i tijekom vožnje izlagati.
1. dan
Pripremivši svoje stvari, sretni i odmorni (posebno što je petak i nemamo klasičnu nastavu) sastali smo se na kolodvoru rano ujutro i uz kratke provjere krenuli na dvodnevni izlet u Vukovar. Većina našeg puta prošla je radno, ali imali smo i velike odmore koji su bili duži nego školski (nismo se bunili, naprotiv jako nam je prijalo). Tako učeći put je prolazio dosta brzo, te smo napokon pristigli na naše prvo odredište, točnije Đakovo gdje smo razgledali konje Lipicance i upoznali Vlahu (psa domaćina ), a poslije krenuli prema Đakovačkoj katedrali koju nam je detaljno opisivao jedan bogoslov. Tako smo se nakon slobodnog vremena, još neumorni, uputili prema Vinkovcima gdje smo bili smješteni. Međutim, odmah po dolasku u hotel u kojemu smo ostavili stvari – krenuli smo prema kući Ivana Kozarca gdje smo imali priliku osjetiti kako zapravo izgleda ˝ SLAVONSKO PRELO ˝, naučivši dosta o njihovim običajima, uz ugodno druženje sa jako gostoljubivim ljudima. Zadovoljni, krenuli smo natrag u hotel (hostel!) na večeru,a poslije večere otišli do centra. Uz zajedničko druženje vrijeme je zaista prebrzo prolazilo. Morali smo se vratiti natrag i pripremiti za sutrašnji dan za koji smo bili upozoreni da će većina doživjeti emocionalni šok (Iako nismo vjerovali, dogodilo se ).
2. dan
Poslije doručka krenuli smo prema Vukovaru koji je i bio cilj naše terenske nastave. Prvo je slijedio posjet vukovarskoj bolnici koja se na prvi pogled činila kao i svaka druga bolnica, ali ušavši u podrum gdje je za vrijeme okupacije Vukovara bilo sklonište moje razmišljanje se ubrzo promijenilo. Nakon što smo pogledali kratki film meni je već bilo sasvim dovoljno, a tek poslije kada smo vidjeli ljude koji su izrađeni od gipsa nisam mogla doći k sebi. Imala sam neki čudan osjećaj koji nikad do tada nisam osjetila. U meni su se emocije mijenjale iz minute u minutu, sve sam u tom trenutku sama proživljavala kao da se to upravo sada događa, da će oni ljudi ustati i početi pričati… Vrlo je teško sada o tome pisati jer to jednostavno treba svatko sam osjetiti. Tako ˝ potrešeni ˝ uputili smo se prema Memorijalnom centru uz pratnju vodiča, pa prema Ovčari. Ovčara se nalazi 5km JI od Vukovara. Tu su srpski agresori napravili koncentracijske logore za osobe nesrpskog podrijetla. Tamo su premlaćivali vukovarske zatočenike palicama za bejzbol, motkama, kundacima i drugim predmetima. Zlostavljanju su podlegla 4 zatočenika u samim skladištima, a ostali su u skupinama od 10 do 20 osoba odvoženi do masovne grobnice gdje su bili ubijani i bacani unutra. Žrtve su uglavnom bili ranjenici i medicinsko osoblje vukovarske bolnice. To bi bilo ukratko o Ovčari što mi je posebno ˝ ostalo ˝ u sjećanju. Kada smo se vraćali iz Ovčare posjetili smo Crkvu sv. Filipa i Jakova gdje smo također ponešto saznali o nemoralnom ponašanju naše ˝ braće ˝, te tako zamišljeni krenuli prema centru Vukovara, došavši tamo napravili smo razgled sa vodičem i poslije imali slobodno vrijeme. Meni je osobno to vrijeme dobro došlo da bi malo ˝ razbistrila ˝ misli i pokušala se vratiti u početno stanje, ali nije bilo lagano. Još nam je na rasporedu bio ručak i povratak kući. U povratku smo čitali preostale referate i tako uspješno obavili svoje zadatke. Iako je u nekim trenutcima bilo vrlo teško sve je u konačnici dobro završilo, gotovo savršeno, ali kako ništa nije savršeno pa ne može niti ovo. Stoga bih svakome preporučila da posjeti Vukovar, a vukovarsku bolnicu samo onima koji nisu puno osjetljivi.
Ivana Vinac, 3.a
