VUKOVAR – IME SVETO
21. obljetnica stradanja i pada grada Vukovara
Pedesetak učenika trećih razreda naše škole, u pratnji svojih razrednika i profesora povijesti, posjetilo je Đakovo i Vukovar. Od 23. do 24. studenog 2012., u okviru ostvarenja izvanučioničke integrirane nastave pod nazivom: „DA SE NE ZABORAVI“, bili su na „licu mjesta“, tamo gdje se Hrvatska piše zlatnim slovima.
Prvoga dana stručnoga izleta cilj je bio “Đakovo – srce Slavonije!”. Grad je to koji je stoljećima rastao, razvijao se iz mukotrpnog rada na bogatoj, plemenitoj slavonskoj ravnici natopljenoj krvlju i znojem slavonskog čovjeka Hrvata prkoseći tako vremenu i onima koji su ga htjeli pokoriti, uništiti, zatrti mu trag i hrvatsko ime. Brojne dokaze svoga djelovanja, koji i danas postoje, u ovome su gradu ostavili Đakovačka biskupija i njeni biskupi. Stoga su Biskupski dvor, vrijedan spomenik kulture koji je uz Katedralu „srce Đakova!” i okolna zdanja koja tvore povijesno i ambijentalno najvrjedniji dio Đakova, Bogoslovno sjemenište i Državna ergela lipicanskih konja bile nezaobilazne točke našega posjeta.
Drugoga dana stručnog izleta posjetili smo grad Vukovar. Što reći o posjetu Vukovaru? Što napisati? Možda treba imati neki tihi kutak, neku škrinju u koju se treba sve pohraniti, sakriti, zataškati i dobro čuvati za neka buduća, daleka vremena. Čini mi se kao da i sam Grad šuti. Ne znam! Možda mora šutjeti!
Ne, ne dajmo mu šutjeti. Vukovar mora govoriti. I onda kada šuti on zapravo govori. Međutim, ostaje pitanje, jesmo li spremni slušati govor Grada s Dunava? Stoji grad! Opljačkan i spaljen. Stoji grad sa zemljom sravnjen, satrven i ubijen… Stoji grad silan i ponosan. Stoji naš Vukovar. Stojimo i mi u njemu! A onda zavlada tuga. Tuga i tišina o istini, o Vukovaru.
Vukovar! On je naša povijest i nacionalna istina. Vukovar je naša Hirošima i Nagasaki. Vukovar je naš simbol i spomen. Vukovar jest i ostaje naš ponos, jer je u njemu branjena i obranjena Hrvatska, sviđalo se to komu ili ne.
Imam osjećaj da je Vukovar grad koji samo povremeno u nama ili oko nas zaživi. On je istina o kojoj se od studenog do studenog potajno, sa sramom, prezirom ili s velikim ponosom govori i spominje. Vukovar je naša istina i naš ponos. Mnogi su tu stali, pali i ostali. Neki zauvijek nestali. Progutala ih mržnja. Mržnja prema čovjeku, Bogu, Hrvatu i Vukovaru. I zato Vukovar zaslužuje mnogo više i mnogo bolje nego mu se daje i o njemu govori.
Vukovar! Puna su ga usta i prepuno srce. „U srcu mi živi jedan grad. Prošao je patnje, strah i jad. Ljubav i vjera snaga su mu sva. Pokleknuo nije nikada.“
Onaj tko u sebi gaji osjećaj poštovanja prema Vukovaru i pijeteta prema njegovim žrtvama, taj ne može šutjeti. I kada bismo kojim slučajem, zanijemili – Vukovar bi govorio. Govorio bi i o sebi i o nama. Stoga, ne dopusti, Gospode Bože, da nam se jezik za nepce zalijepi, ako bismo zaboravili Vukovar u svemu onom što on jest…
Vukovar i sve njegove žrtve žive u srcima onih čija srca kucaju za Vukovar i Hrvatsku. „Mogu nam ukrasti san, i vrijeme. Mogu nam ukrasti sadašnjost, prošlost i budućnost. Mogu nam ukrasti prijatelje, rod i porod, dom i domovinu, ali nam neće moći ukrasti tebe i sjećanje na tebe, grade Vukovare.“
Pitamo se, hoće li ikada itko odgovarati pred bilo kojim i kakvim ovozemaljskim sudom, za tolike žrtve koje su pale u Vukovaru i hoće li ikada itko odgovarati za prekomjerno bombardiranje Vukovara grada sa svim njegovim religioznim, humanitarnim, obrazovnim i stambenim objektima?
Stručnim izletom u Đakovo i Vukovar učenici su obnovili neka, do sada stečena znanja iz hrvatskog jezika, povijesti, zemljopisa i vjeronauka ali i stekli mnoga nova koja se, istina, mogu naučiti iz knjiga ali doživjeti mogu jedino u susretu sa stvarnošću, opipljivom poput npr. Đakovačke katedrale i neopipljivom poput istine o Domovinskom ratu u blizini bijelih vukovarskih križeva, „hangara“, „farmi“ i drugih nepoznatih logora.
