Duhovna obnova za učenike trećih razreda naše škole održana je protekle subote, 16. listopada, u Samostanu sv. Pavla Pustinjaka, koji se nalazi na otočiću Školjiću.
Kako, kada, koliko i zašto moliti?
Duhovna obnova za učenike trećih razreda naše škole održana je protekle subote, 16. listopada, u Samostanu sv. Pavla Pustinjaka, koji se nalazi na otočiću Galevcu (Školjiću), odmaknutom od Preka na otoku Ugljanu svega osamdesetak metara. Na ovom duhovnom susretu, na kojemu su osim njih sudjelovali i njihovi razrednici, vjeroučiteljica i pedagoginja, razmišljali smo o molitvi, jednoj od važnih sastavnica kršćanskog života.
Kako, kada, koliko i zašto moliti uči nas Isus Krist – učitelj molitve. To je bila tema ovog duhovnog susreta. U radu i razmišljanju vodile su nas pedagoginja s. Mirjam Gadža i vjeroučiteljica s. Viktorija Gadža. Na samom početku istaknuli smo kako su obraćenje, vjera i molitva tri važne stvarnosti u životu svakog čovjeka – kršćanina. Netko je toliko kršćanin koliko se stalno obraća, vjeruje i moli! Molitva je stvarni susret Boga i čovjeka, a to je najveća potreba suvremenog čovjeka. Molitva je razgovor s Bogom, s Ocem, s Prijateljem, razgovor o svemu što se događa u našemu životu. Ako želiš biti bolji čovjek, bolji kršćanin onda moli! Moli kao što je Isus molio. Molitva je Isusu davala snagu da se stavi na raspolaganje poslanju koje mu je Bog odredio. Zato Isus moli na početku svog javnog djelovanja, moli za snagu pred protivnicima (da zna reći i njima i drugima koje oni zavode pravu riječ), moli prije izbora apostola, moli da ga ljudi spoznaju kao Krista, moli kod preobraženja na brdu, moli prije pouke o molitvi, moli u Getsemanskom vrtu (u muci i patnji). Isus je u molitvi crpio snagu za prihvaćanje svoje muke i trpljenja bez gorčine. I posljednji Isusov dah je molitva: “Oče u ruke tvoje predajem duh svoj!” A, nama, poručuje: molite da ne padnete u napast!
Nakon ovoga uvodnog razmišljanja uslijedio je rad po skupinama. Prva skupina je, razgovarajući o potrebi, značenju i važnosti molitve i imajući pred sobom neke obrasce, kao najuvjerljivije izabrala sljedeće: „Bolje je moliti srcem iako ne nalaziš riječi, nego tražiti lijepe riječi bez sudjelovanja srca“ i „molitva je besplatan dar, kao kad prijatelj napiše pismo prijatelju, kao dar s kojega skidamo cijenu.“ Druga skupina je, razmišljajući o molitvi kao raspoloživosti da se uđe u dijalog sa živom osobom koja čovjeka voli s nevidljivim i neizrecivim Bogom koji je uzeo ljudski lik, onaj Isusov, definirala molitvu kao plod unutarnje povezanosti s Bogom i potrebe za zbližavanjem, a ne formalan čin. Treća skupina je analizirajući razloge napuštanja nedjeljne Svete Mise, koja je sastavni dio klasične krize mnogih adolescenata, ustvrdila kako današnji mladi ne odlaze na Misu jer su indiferentni, vjera im je sporedna, ako ne i nepotrebna stvar u životu te kako smatraju da od tog obreda nemaju koristi u čemu im, kod zauzimanja takvoga stava, pomaže i okolina. Kao pojedinci možemo biti uzor istinske vjere na način da svjedočimo svoju pripadnost kroz sudjelovanje u euharistiji koja je vrhunac svake molitve. Ali, ona je i više od toga. Ona je zajedništvo u najdubljem smislu riječi. Ona je lomljenje kruha s prijateljima, s onima kojima je potrebno naše prijateljstvo i naša pomoć. Četvrta skupina je razmotrila zapreke koje stoje pred molitvom, danas. Učenici su, razmišljajući, izdvojili sljedeće: rastresenost, manjak vremena, društvo, televiziju – kompjutor – igrice, lijenost… a za nadilaženje dviju najčešćih (lijenost, televizija – kompjutor – igrice) zapreka smatraju kako treba razumno podijeliti tj. odrediti vrijeme za zabavu i vrijeme za molitvu. Peta skupina je razgovarala o razlici između lažne i prave pobožnosti te je imajući pred sobom biblijski tekst o farizeju i cariniku zaključila kako su današnji ljudi nažalost bliži ‘farizejskoj’, a ne – pravoj pobožnosti.
Poslijepodnevni dio duhovne obnove proveli smo, najprije, u ispitu savjesti služeći se navodima iz Izr 4, 20-27. Nakon što smo ocijenili svoju molitvu upitali smo se: slušam li redovito Božju riječ u Svetoj Misi? Čitam li Bibliju u svojoj obitelji? Nastojim li je razumjeti? Činim li sve što mi ta riječ nalaže? Čime je sve ispunjeno moje srce? O čemu ono sanja, čemu se nada? Jesu li moja usta čista i besprijekorna? Kakve riječi izlaze s mojih usana? Idem li pravim putem prema Božjim zakonima? Ili, možda, ponekad skrenem na stranputicu? Nakon toga obnovili smo svoj osobni duhovni život u sakramentu pomirenja! To je ključ duhovnog zdravlja! Zajedničkim euharistijskim slavljem, kojeg je predvodio fra Božo Sučić, završili smo naše druženje da bi se vratili kućama s uvjerenjem kako trebamo mijenjati svoj duhovno – molitveni život. Shvatili smo kako molitva, više nego do sada, mora biti uključena u naš svakidašnji život, voditi ga. Osim toga, molitvu treba povezivati s djelima, a djela s molitvom. Shvatili smo kako je za molitvu potrebno: pomiriti se s ljudima, Bogom i sobom, biti sabran i ustrajan prema Isusovim riječima: „uvijek molite i nikada ne klonite“ (Lk 18, 1). I za kraj dobro znaj: Moliti možeš naučiti kao što naučiš biti govoriti i biti prijatelj!