TREĆAŠI I MATURANTI U POTRAZI ZA “KLJUČEM ŽIVOTA”

 “BOŽJA LJUBAV, BOŽJA SNAGA U ŽIVOTU MOM”

 

DAN PRVI

Došao je red da mi, trećaši i četvrtaši, na jednom svojem specifičnom putovanju naučimo više o kvaliteti života i održanju  mentalnog i duhovnog zdravlja u duhu latinske poslovice «Mens sana in corpore sano«. «Sretan put svima!« čulo se u 8 sati, 17. veljače 2017. kada smo napokon krenuli. Nakon dva sata vožnje stigli smo na naše prvo odredište, Sinj. Krenuli smo svi zajedno prema Svetištu Gospe Sinjske.
Svi smo se skrušeno pomolili i divili ljepoti crkve te nakon toga prošetali proljetnim Sinjem, dok su se drugi ipak odlučili sjesti na kavu. Istina, rastužilo nas je što nisu imali irish cappuccino, ali bilo je svejedno lijepo odmoriti se na sinjskom suncu. Prije konačnog odredišta otišli smo u Eko-selo Grabovicu i tamo se najeli kako bismo bili spremni za meditacijsku večer. Razveselio nas je domaći ugođaj i brojne životinje, a pogotovo konji. Naime, neočekivano se otvorila mogućnost za jahanje pa su se neki hrabro posjeli u sedlo i pokazali svoje vještine poput Lucije Kevrić, Mije Štulić i Mateje Kaleb. Bližilo se vrijeme odlaska jer su nas u Karmelu svetog Ilije nestrpljivo očekivali. Dočekala su četiri odnosno tri domaćina: otac Zvonko, otac Đani, (otac Jakov-je bio odsutan) i brat Vlado. Smjestili smo se u svoje sobe koje su bile jako lijepe i uputili se prema dvorani. Tamo nam je otac Đani kao uvod u našu duhovnu obnovu objasnio sve dijelove mise, njihovu kronološku povezanost te njihovu važnost i smisao. Nakon toga uz pjesmu smo slavili Boga «svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom, jer on je naš kralj«. Uz posebnu meditaciju, koja se teško može opisati riječima, zaronili smo u dubine svoje duše i završili prvi dan.

 

Marta Barišić, 3.a

 

DAN DRUGI

Dočekan je uz povike: »Sretan rođendan!«, barem je tako bilo među maturantima 4.a i nekolicine pripadnika 4.b, naime to je bilo iznenađenje za našu Martu koja je u petak u BiH ušla kao sedamnaestogodišnjakinja,a napustila tu istu državu kao punoljetnica. U fantastičnoj atmosferi prošli su prvi sati drugog dana uz Zvoninu svirku, posjet naše profesorice i razrednice Sanje Hanžek-Bačkov te sestre Viktorije zahvaljujući kojoj smo Lijepa li si otpjevali da su nas čuli i preko Buškog jezera, pogotovo dio pjesme »Herceg-Bosno srce ponosno, Dalmacijo, more moje..«Ustajanje iz toplog i udobnog kreveta bilo je teško jer se čuo pljusak kiše. Duhovni program počeo je čitanjem psalama, tj. molitvom časova i uvodnom riječju oca Đanija, koji je ova dva dana bio naš duhovni učitelj. Uslijedio je doručak, no kišu je zamijenio predivan gust snijeg koji je nas Dalmatince toliko razveselio, pa su svi punoljetni i oni koji će to uskoro biti  ponovo postali djeca iz vrtića. Grude su letjele iz svih smjerova, valja spomenuti pokušaj oblikovanja snjegovića, vesele usklike, mokre tenisice, smrznute ruke, ali i zagrijana srca Prava slika općeg veselja!

Život je složen, raznolik i imamo potrebu iskusiti ga na različite načine! Kako voditi ispunjen život? Naravno, ako vodimo računa o širokoj lepezi svojih ne samo materijalnih nego i psiholoških, emotivnih i duhovnih potreba. Stoga je tema same duhovne obnove bila Krive i prave slike o Bogu, a u našem sljedećem promišljanju čuli smo priču o Georgesu i skromnom ocu Pierru, koji se brinuo o beskućnicima i pomagao im, čak je uspijevao i izgrađivati im kuće, zahvaljujući čemu je postao zastupnik u francuskom parlamentu. Ostao je ipak ponizan te je uspio spasiti posrnulog Georgesa, koji je doživio čitav niz tragedija u životu, pa je sve odlučio završiti samoubilačkim skokom u Seinu. Upravo ga je u tom trenutku, prije skoka, pronašao otac Pierre i rekao mu: »Čekaj, prije nego što se ubiješ, bi li mi pomogao graditi kuće beskućnicima?« Tako mu je pokazao da je svijetu potreban i da ima svoju svrhu. Nakon slušanja priče sestra Viktorija podijelila nas je u šest skupina. Na temelju priče o Georgesu trebali smo odgovarati na pitanja o značenju vjere u našim životima, ali ne u nekom apstraktnom nego u konkretnom pogledu. Zaključili smo da je Bog svima podario život, a njegovu svrhu moramo otkriti vlastitim trudom i naporima. Nakon iscrpnog i poučnog raspravljanja o različitim poimanjima vjere te odnosa tijela i duše uslijedio je ručak i slobodno vrijeme do 15 sati. Iskoristili smo ga za slikanje na snijegu, koji je još uvijek bio atrakcija; neki su pokušali malo odspavati što je po svemu sudeći bilo neuspješno dok su ostali jednostavno uživali u mirnoći i toplom ozračju samostana propitujući se u čemu je tajna tog mjesta koje potakne čovjeka na razmišljanje o temeljnim životnim istinama.

Sljedeći korak bila je priprema za svetu ispovijed pri čemu nas je otac Đani pokušao usmjeriti na promišljanje o grijehu i važnosti imenovanja grijeha u sakramentu pomirenja jer tek tada prihvaćamo krivicu za svoje postupke i tražimo oprost. Kajemo se, a Bog nas prihvaća, oprašta nam i ne napušta bez obzira na sve. Nakon pripreme dobili smo krunicu da nas štiti, usmjerava i čuva te podsjeti na boravak u Karmelu sv. Ilije pa smo molili krunicu dok su se drugi ispovijedali. U pet sati počela je sveta Misa kao vrhunac duhovnog programa. Propovijed oca Đanija zaintrigirala je cijelu kapelicu jer je na zanimljiv i pomalo humorističan način opisao  baku sklonu alkoholu kojoj je nevjesta poklonila krunicu i rekla da ako dođe u iskušenje, samo uhvati krunicu i odbije kušnju. To se pokazalo itekako učinkovito, a baka iz priče nije izmišljena i još je uvijek živa. I nama je to pouka kad smo sami, nemoćni i iscrpljeni, uvijek se možemo uhvatiti za krunicu, odnosno za vjeru. Tako nadahnuti krenuli smo prema blagovaonici u kojoj se širio miris večere – ćevapa da budem točnija jer kakav bi to bio posjet BiH bez tog specijaliteta. Poslije večere zahvalili smo našim domaćinima na gostoprimstvu i duhovnoj obnovi koja je utjecala na svakoga od nas produbivši nam vjeru. Snijeg se počeo topiti baš kao i naše vrijeme provedeno u Karmelu. Autobus je bio spreman za polazak u Zadar, pa iako smo se fizički udaljavali od Karmela sv. Ilije, samostan i divna iskustva još će dugo, dugo boraviti u nama. Za kraj bih željela zahvaliti svima koji su nam omogućili da na ovakav način rastemo u vjeri.

Katja Buterin, 4.a

 
 

Više iz rubrike Događanja

 
 

Share this Post