ŠTO SMO OTKRILI PODNO VRLETNIH STIJENA, U SLAVNOJ POLJIČKOJ REPUBLICI?
U petak, 19.svibnja 2017. krenuli smo autobusima na naš tradicionalni školski izlet za kraj školske godine. Ovaj put odredište je bilo neočekivano i u isto vrijeme pomalo egzotično – posjet slavnoj Poljičkoj Republici i rijeci Cetini. U otkrivanje Lijepe Naše, ovaj put vodila nas je naša vjeroučiteljica, prof. s. Viktorija Gadža.
Lijep i sunčan dan nije mogao započeti bolje, bez nastave i školskih obaveza, bezbrižno na putu prema Poljičkoj Republici o kojoj smo čuli na našim satovima povijesti.
Poput male karavane krenuli smo u istraživanje nama dosad nepoznatih ljepota put Poljica, Zakučca i Omiša. Lagana vožnja, uz ugodna zastajkivanja na odmorištima dovela nas je do brojnih polja koja su se smjestila oko planine Mosor.
Na Gracu u Gatima, gdje nas je dočekao vodič saznali smo više o samoj Poljičkoj Knežiji, podijeljenoj na 12 katuna , koji su nosili imena dvanaest većih poljičkih sela. Svaki katun je u rano jutro na dan svetog Jure (23. travnja) birao svog katunara, a oni su, nakon vjerske svečanosti na Gracu (u Gatima), silazili zajedno s narodom u Podgradac i birali velikog kneza na jednu godinu. Upravo su Gata odigrala ključnu ulogu u povijesti Poljičke Republike, a i danas se ta slavna prošlost, od svih poljičkih sela najviše osjeća baš u njima.
Sve što nas je više zanimalo mogli smo saznati u malom muzeju, posebno o Poljičkom statutu, statutu zajednice Poljičana iz 1440. napisanom poljičicom, brzopisnom hrvatskom ćirilicom. Vidjeli smo mali, ali jedinstven dio naše kulturne baštine. Teško nam je danas pojmiti nekadašnji značaj ove upravno-političke jedinice koja je imala svoju autonomiju, statut, donosila zakone i odluke, uređivala društveno-ekonomske odnose. Nije ni čudo da je svojom vizijom skladne i uređene države inspirirala Thomasa Moora i njegovu „Utopiju“.
Posjetili smo Gornja Poljica (crkvu sv. Jure) gdje se čuva spomen na legendarnu poljičku junakinju Milu Gojsalić rodom iz Kostanja koja je 1530. godine u borbi protiv Turaka žrtvovala svoj život za slobodu Poljica. Ta poljičke renesanse heroina, najsličnija Marulićevoj Juditi inspirirala je Ivana Meštrovića, za izradu njenog brončanog kipa iznad kanjona Cetine.
Iz ovog kraja niknulo je na stotine redovnika, svećenika, liječnika, profesora koji su obilježili hrvatsku povijest, a među njima posebno mjesto zauzima svetac malen rastom ali gorostas vjerom, milosrđem i dobrotom, Leopold Bogdan Mandić. Njegovi predci, saznali smo, vuku korijenje upravo iz Zakučca gdje smo posjetili njegovo svetište i gdje se u kapelici ukopanoj u Mosoru čuva mali dio njegovih kostiju.
Među zbijenim kamenim kućama Zakučca pronašli smo i rodnu kuću Jure Kaštelana koja u svojoj napuštenosti kao da skriva slike njegova „Sna u kamenu“. Krenuli smo potom prema donjem toku Cetine u Hidroelektranu Zakučac, najveću hidroelektranu u Hrvatskoj i ostali zadivljeni snagom njezinih postrojenja.
Prije ručka koji smo željno iščekivali zaustavili smo u Gornjem Sitnom u crkvi sv. Klmenta, prepunoj zavjetnih darova koja je bila središte poljičke glagoljaške pismenosti i mjesto gdje se prepisivao Poljički statut.
Nakon tolikog razgledavanja pošteno smo ogladnjeli i jedva dočekali obližnju konobu koja nas je iznenadila bogatim ručkom, među ostalim jelima i tradicionalnim soparnikom i pečenim pivcima. Apetita i hrane nije nedostajalo, siti i opušteni prepustili smo se hladovini i odmoru, no vrlo brzo krenuli smo opet u akciju. Slobodno vrijeme iskoristili smo za igru, bućanje i nogomet. Skupina učenika odlučila je odigrati turnir u nogometu zajedno s prof.Ratkom dok su ostali bili vjerni navijači.
Uslijedila je nova etapa puta prema Omišu gdje smo nastavili s odmorom i razgledavanjem.
Netko na kavu, sok, netko na sladoled uživajući na suncu i razgledavanju, a bilo je i onih koji nisu odoljeli zovu mora pa su se okupali ili bar smočili noge u plićaku predivne omiške plaže.
Nije bilo lako odvojiti se od trenutaka užitaka i opuštanja kad je kucnuo sat povratka, ali sve ima svoj kraj, a ovaj predivan zajednički proveden dan ostat će nam sigurno još dugo u sjećanju.
Natali Vidić, 2.b
