MUČAN UVOD
Tjedan sjećanja na stradanje Vukovara i Škabrnje obilježili smo u Klasičnoj gimnaziji Ivana Pavla II. predavanjem branitelja i književnika Ivice Giovannija Matešića – Jeremije. Svoje je zapise s bojišnice g. Matešić prvo pretočio u kolumne Zadarskog lista, no ubrzo izlaze i knjige: Križ moje braće, Uskrs duše gardijske, S nama su!, Mir tebi gardo: evanđelje moje, Takvo zar bilo je lice tvoje i druge. Memoarska je to proza bliska ratnim dnevnicima, ali također prati i tužne sudbine naših branitelja u poraću. Baš smo iz jedne od njih imali priliku čuti potresno svjedočanstvo o ulasku Srba u Škabrnju koje su dojmljivo pročitali profesor Ratko Rušev i učenik Luka Martić. Takav uvod ostavio nas je sve bez riječi, dvoranom je vladao težak muk, usuđujem se reći gotovo pogrebna atmosfera.
BRANITELJSKA „ČUDA“
Za govornicu je zatim izišao g. Giovanni Matešić – Jeremija i prekinuo tišinu. Govor je održao u kratkih pola sata, te na nevjerojatan način prenio svoju ratna iskustva na nas – mlade slušatelje koji tada nismo ni bili rođeni. Govorio je o svojim sjećanjima na rat, o početku rata, o vjeri i o svojim suborcima, od kojih neki, nažalost, više nisu među nama. Uspio nam je vjerno prenijeti ne samo neke objektivne okolnosti toga vremena nego još više svoje osjećaje, stanje svog uma i svoje duše u ratnom vihoru. Zahvaljujući svojem ratnom iskustvu, ali i književnom daru izvukao je nekoliko slika koje su ostavile na nas jak dojam poput priče o suborcima od kojih je, primjerice, jednog njegovog prijatelja metak pogodio u torzo, te je dolaskom u bolnicu imao dvadeset i pet stupnjeva tjelesne temperature. Liječnik je rekao da ga je baš to smrzavanje spasilo i taj čovjek još uvijek živi. Ispričao nam je i priču o drugome suborcu koji je, pogođen na ratištu, jedva došao u zadarsku bolnicu pa usred granatiranja premješten u Biograd, gdje su mu dali krivu krvnu grupu i sve je to preživio. Htio je naglasiti koliko su branitelji podnijeli žrtava za slobodnu Hrvatsku, borili su se sa srcem i snažnom voljom što je očito nadilazilo sve tjelesne mogućnosti pa su u takvim trenucima i čuda moguća.
POBJEDA U VJERI
Njegova svjedočanstva ostavila su muk u cijeloj, ogromnoj školskoj dvorani u kojoj je zasigurno bilo 200 ljudi. Nitko se nije čuo! Toliko je vjerno prenio svoje emocije i sjećanja da je dotakao dušu svakoga tko ga je slušao. Giovanni Matešić – Jeremija smatra kako ga je njegova vjera spasila i bez nje se u ratu ne bi pobijedilo, a kamoli danas o tome govorilo. Napustio je govornicu praćen „teškom“ tišinom, ali nije dugo čekao gromoglasan pljesak. Kasnije je novinarima dao intervju u kojem je razvio misao, nama na predavanju između redaka skrivenu, iskazujući nezadovoljstvo ponašanjem vladajućih. Osobno ne vjerujem da je taj čovjek ikoga ostavio ravnodušnim i mogu izraziti u ime svih slušatelja zahvalnost na njegovu trudu kako se bol naših djedova i očeva ne bi zaboravila.
Tino Stipanov, 2.b
