„Kaleto moja draga – volin te više od sunca….“ – naš poseban (iz)let
Oni učenici koji 23. listopada nisu otputovali na terensku nastavu prema Solinu, Rijeci, Vukovaru ili pak preko Dubrovnika u Crnu Goru uputili su se tog istog dana u 8:00 sati prema mjestu polazišta za njihov poseban (iz)let. Na peronu 4.a razreda pojavili su se don Ante Dražina, naš vjeroučitelj i drugi Ante, don Ante Sorić, ravnatelj škole objasnivši nam rutu puta. Zajedno smo se uputili prema Sjemeništu, našoj prvoj destinaciji. Profesor Ante nas je poput pravog vodiča vodio kroz Sjemenište: ”Ovo vam je ovo!”, ”Ovdje ste vjerojatno bili, pa idemo dalje”. Nakon sv. Mise u kapelici Sjemeništa koja je srce kako Sjemeništa, tako i naše škole, daljnje objašnjavanje preuzeo je duhovnik. Objasnio nam je kako sve funkcionira, tko je zadužen za odgoj sjemeništaraca i na koji način. Upoznao nas je i sa zadaćama koje obavljaju sjemeništarci. Kad smo već kod zadaća, a kako se ne bismo osjećali zanemareno, profesor nam je podijelio teme malih domaćih pismenih uradaka.
Nakon što smo se okrijepili sladoledom kojim nas je velikodušno častio ravnatelj ne prihvaćajući ‘ne’, već ‘hvala’ za odgovor, oko 10:00 sati uputili smo se prema crkvi Sv. Marije. Točnije, krenuli smo u posjet samostanu unutar kojeg se nalazi izložba „Zlato i srebro grada Zadra“. S ponosom smo promatrali blago koje naš grad tj. benediktinke sv. Marije tako dugo i predano čuvaju. Nakon što smo obišli prva dva kata, spustili smo se u prizemlje. U prizemlju su smješteni kameni predmeti i rekonstruirana unutrašnjost crkve sv. Nediljice (sv. Ivana).
U 11:00 sati pozdravili smo se s časnim sestrama u Samostanu i krenuli prema Državnom arhivu spremni zaviriti u stare zapise koji čuvaju brojne tajne, ne samo Zadra nego i šire. Spuštajući se u samo srce Arhiva, gledajući sve one stare papire, osjećajući njihov miris…, ako ste bili dovoljno pozorni mogli ste osjetiti „težinu“ povijesti zapisane u njima. Profesori stranih jezika i povijesti koji su nas ugostili, s užitkom su nam objasnili značenje Državnog arhiva, kakve to spise čuvaju i imaju čast proučavati, pokazujući nam u isto vrijeme primjere najstarijih od njih. Knjige rođenih, knjige vjenčanih, knjige javnih bilježnika, zemljišni zapisi, katastarske karte napravljene za vrijeme Mletačke Republike pa čak i nekakvi ribarski zapisi, sve smo to mogli vidjeti toga dana u Državnom arhivu.
Oko 12:00 sati polako smo napusti Državni arhiv. Razišli smo se na sve strane, niz uličice staroga Varoša pjevušeći: „Kaleto moja draga – volin te više od sunca….“ Bio je to još jedan poseban (iz)let.
Marta Knežević, III.a
