U posjeti Saloni, fenomenalnom umjetniku Ivanu Meštroviću i Dioklecijanovu domu
U petak, 21.10.2016., mi, učenici 1.a i 1.b razreda otišli smo na svoju prvu terensku nastavu. Našli smo se na autobusnom kolodvoru te, zajedno sa svojim razrednicima i profesoricom Gospić, veselo krenuli. U planu je bio posjet povijesnoj Saloni, galeriji slavnog Ivana Meštrovića i Splitu.
Putem su pojedini učenici izlagali svoje referate iz različitih predmeta o svakojakim temama vezanim za našu terensku nastavu (o gradu Saloni, svetom Duji, sarkofazima, Dioklecijanovoj palači…).
Stigavši u Salonu, prvo što smo ugledali bilo je iskopavanje ljudskih kostiju koje je u tom trenutku obrađivala jedna arheologinja.
Simpatični vodič Nino pričao nam je o povijesti očaravajuće Salone, uz mapu grada. Nastala je spajanjem više gradina, naselja na uzvisinama, a njen najstariji dio naziva se Urbs vetus. Raskošni i praktični bedemi potječu iz 170. godine. Svoje je zlatno razdoblje doživjela u vrijeme cara Dioklecijana, no njeni stanovnici su bili primorani pobjeći u okolna mjesta radi učestalih provala barbara i ostalih sličnih naroda.
Najvažnija osoba povezana s poviješću Salone svakako je don Frane Bulić, svećenik i arheolog, općenito svestran čovjek. Prvi je pokrenuo istraživanje Salone te za svog života ugostio mnoge bitne osobe, od careva do poznate spisateljice kriminalističkih romana Agathe Christie.
Za svoj pedeseti rođendan dao je izgraditi sarkofag koji je izložen blizu bazilike i prošaran mnogim lokalnim ornamentima, s natpisom na latinskom jeziku: „Hic iacet Franciscvs Bvlić peccator et indignus presbyter.“ (Ovdje počiva grešnik i svećenik Frane Bulić.) Na njegovom velikom sprovodu govor je, među ostalima, držao blaženi Alojzije Stepinac.
U blizini je kuća Tusculum koju je bez dopuštenja izgradio 1898. godine i koju smo također posjetili. Njegova spomen soba puna je njegovih osobnih stvari te su se mnogi od nas potpisali u poveću knjigu dojmova.
Obišli smo i ostatke u kojima su se održala dva važna međunarodna kongresa arheologije. Saznali smo od čega su građeni vrste grobova pronađeni na tom mjestu: sarkofazi, amfore, ljesovi i grobovi s bačvastim svodom.
Sarkofazi su najzanimljiviji zbog svoje isklesanosti i urešenosti. Jedan veliki sarkofag sastavljen je zahvaljujući Frani Buliću. Neke je dijelove našao u Saloni, dok su dva odnesena u Budimpeštu, a on je nabavio njihove odljeve. Među njima nalazi se i grob svetog Duje.
Uputili smo se nizbrdo do litice s koje se prostire prekrasan pogled na ostatke grada, nazvane episkopalni kompleks. Sadržavao je najveću crkvu na našim prostorima te dvije bazilike, jednu pokraj druge. Katekumenej je bio prostor pouke i vjeronauka, a u njemu se nalazio mozaik dvaju jelena koji je izgubljen. Čuli smo i legendu koja kaže da je postojao tunel koji je vodio od Salone do same Dioklecijanove palače.
Poslije malene, ali lijepe Salone uputili smo se prema Splitu. Posjetili smo Galeriju Ivana Meštrovića koja je smještena u njegovoj prekrasnoj vili koja je služila kao mjesto stanovanja njemu i njegovoj obitelji te kao radni prostor. Do galerije su nas vodile duge, čarobne stube koje su izgledale kao da će nas odvesti u neku novu neobičnu dimenziju. Pomno smo razgledavali veličanstveni vrt prepun primjeraka Meštrovićevih kiparskih umjetnina kojima smo se silno oduševili.
Ni sama unutrašnjost galerije nije nas razočarala. Odisala je nekakvom smirenošću i ljepotom, dok su zidovi pričali Meštrovićevu priču. Vodič nam je strpljivo i pristupačno približavao Meštrovićeva djela, kao i njegov privatni život. Tako smo saznali da su česti motivi njegovih radova religiozne i teme vezane za njegovu suprugu i djecu. Vodič nas je pričom proveo kroz njegov buran život ispunjem patnjom i gubitcima. Divili smo se grandioznim kipovima od bronce, grčkog mramora, segetskog kamena, ali i brojnim slikama koje je naslikao tijekom života. Mnogi od nas kiparov su trud i muku prenesene u djela odlučili ovjekovječiti fotografijama.
Inspiraciju za brojne kiparske majstorije crpio je iz predivne grčke i rimske mitologije, a najpoznatije su: Mali i Veliki Job, Oplakivanje mrtvog tijela Krista, Sveti Ivan Krstitelj, Skidanje Krista s križa…
S terase smo mogli vidjeti još jednu vilu, no modernu i opremljenu ogromnim bazenom u kojem su se mnogi poželjeli okupati i rashladiti. Istina je da su nas vrlo začudili zbog kontrasta kojeg čine uz galeriju.
Za kraj ovog prelijepog iskustva učenica 1.a razreda Antea fotografirala je naša dva razreda, razrednike i profesoricu na prostranoj terasi Meštrovićeve vile te zaustavila jedan divan trenutak u vremenu.
U Split smo došli sa sitnim zakašnjenjem no prvo je na redu bilo slobodno vrijeme tijekom kojeg smo se raspršili po centru grada. Svi smo se ponovno sastali kod makete Splita, na gradskoj rivi, gdje smo upoznali Jelenu. Predstavila nam se kao naš splitski vodič te nam ispričala detaljnu i opsežnu povijest o nastanku Splita.
Postoji više legendi zašto je car Dioklecijan odabrao Split kao mjesto za svoju palaču. Prva legenda govori da mu je bilo rečeno kako je Split najljepše mjesto na svijetu, a druga pripovijeda da je na tom mjestu bilo ljekovitih tvari koje su mu pomagale kod reume.
Prošetali smo starinskim podrumima palače koji su ispunjeni mnogobrojnim suvenirnicama. Vodička Jelena ispričala nam je njihove najvažnije značajke, a jedna je od njih, nama najzanimljiva, ta da se na tim prostorima nedavno snimala svjetski poznata serija Igra prijestolja.
Izišli smo na Peristil, dok nam je vodička obraćala pozornost na egipatske detalje zbog Dioklecijanove ljubavi prema egipatskoj kulturi. Spustili smo se u kapelicu svete Lucije gdje se nalazio oltar i njezin kip oko kojeg posjetioci ostavljaju poruke i molitve pisane na različitim jezicima i pismima pa su i neki od nas ostavili svoje ispisane papiriće.
Također smo posjetili Jupiterov hram u kojem se nalazi krstionica. Izgradio ga je sam Dioklecijan, vjerovavši da je Jupiterov sin. Uslijedilo je i penjanje na zvonik svetog Duje. Nas pedesetak krenulo je po stepenicama koje su varirale od iznimno uskih i visokih, bez rukohvata, do željeznih, pomalo nesigurnih. Nije nam bilo nimalo lako.
Nakon što smo došli do vrha, pogled je bio prekrasan. Ipak mislim da ga je pokvarila samo to što nas je većina hvatala dah te se psihički pripremala za spuštanje sa zvonika. Naposljetku smo odahnuli, spustivši se na čvrsto tlo. Zatim smo obišli kip Grgura Ninskog i Prokurativ.
U 17 sati ukrcali smo se u naš autobus. Pri povratku održali smo kratki kviz o tome što smo zapamtili iz referata. Natjecala su se akavci protiv bekavaca te je naš razred pobijedio. Profesorica latinskog jezika počastila nas je čokoladama koje smo osigurali pobjedom.
Iako smo bili umorni i iscrpljeni, vožnja prema Zadru protekla je u odličnom raspoloženju!
Julia Kršlović Babić i Anja Krstić, 1.b
