DA SE NE ZABORAVI – “MORATE IZNOVA GRADITI” (S. Glavašević)
Zajedno s učenicima drugih i četvrtih razreda okupili smo se na zadarskom kolodvoru 22. studenog u ranu zoru, točnije u 6 i 30, odakle smo se uputili svatko u svom smjeru. Naš smjer je bio sjeveroistok Hrvatske-Vukovar, dok su drugaši krenuli prema Istri “Putevima glagoljaša”, a maturanti prema jugu.
Vožnja je trajala nešto više od sedam sati, ali je bila ugodna uz pjesmu, Sarino sviranje gitare, zaustavljanje na odmorištima i naravno onaj obrazovni dio, seminare o Škrabrnjskim stradanjima u Domovinskom ratu, vukovarskim herojima, patnjama ranjenika vukovarske bolnice, književnicima toga podneblja te oprostu.
Prvo odredište bila je Državna ergela Đakovo gdje smo doznali nešto vise o lipicancima koji su sudjelovali čak na otvorenju Olimpijskih igara te se družili s engleskom kraljicom Elizabetom II., a nas su iznenadili neugodnim mirisom i pitomošću. Zatim smo se odvezli u centar Đakova gdje smo prije razgledavanja Đakovačke katedrale nešto pregrizli. Đakovačka Katedrala građena u neoromaničkom stilu, osim svojom visinom zadivila nas je biblijskim motivima na freskama te, općenito, svojom bogatom unutrašnjošću. Bilo nam je jasno zašto slovi za jednu od najljepših katedrala u Hrvatskoj i srcem Đakova. Osim Katedrale prošetali smo Biskupskim dvorom te popili kavu u jednom od kafića na đakovačkom Korzu, smišljajući iznenađenje našim kolegicama Katarini i Rei u povodu njihovoga zadnjeg maloljetničkog rođendana. Uspjeli smo im izmamiti suze nakon večere prskalicama, pjesmom i naravno prigodnim plesom. Cilj je bio postignut – kolegice su dobile najbolju proslavu koju do sada pamte, a i mi ostali smo se poprilično zabavili.
Sutrašnji dan obilježio je, ipak, potpuno drugačiji tonalitet. Nakon doručka kratku vožnju prema gradu heroju – Vukovaru popratio je film o tom gradu i njegovom stradanju tijekom Domovinskog rata kao i riječi Siniše Glavaševića koje nikoga od nas nisu ostavile ravnodušnim. Vrlo smo se brzo našli na Mjestu sjećanja – u Vukovarskoj općoj bolnici iz 1991. tj. stalnoj muzejskoj izložbi u sklopu bolnice. Ušli smo na stažnji ulaz baš kao i neprijateljska vojska prije 22 godine kada su odveli više od 200 ranjenika iz bolnice na Ovčaru. Osim pločica u hodniku na kojima su ispisani datumi i stanje u bolnici tih dana te imena tih odvedenih ranjenika, sobe sjećanja te potpuno identičnog rasporeda prostorija, pribora i namještaja kao i 1991. taknule su nas riječi mladog Vukovarca koji je na kraju ipak stavio naglasak na cilj ove izložbe: ”Da se ne zaboravi.”
Nakon bolnice posjetili smo Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata na kojemu smo se upoznali sa sudbinom 938 ljudi, koliko je bijelih križeva, među kojima se ističu dva – onaj najmlađe (6 mjeseci) i najstarije (104 godine) žrtve ovog nesretnog rata. Zapalili smo svijeću i posvetili tihu molitvu svima koji počivaju u miru nakon što su svojim životom postavili temelj našoj današnjoj slobodi. Potom smo se zaputili na 5 km udaljenu Ovčaru. Nekadašnja farma, poznata kao srpski logor za vrijeme Dominskog rata danas je spomen dom tj. zamračeni hangar u središtu kojega se u krug projiciraju imena žrtava, a na zidovima se svakih 30 sekundi naizmjenično osvjetljavaju ploče s njihovim slikama i imenima. Ispod slika izloženi su malobrojni predmeti koji su pronađeni u njihovoj odjeći. 900 metara dalje mjesto je strašnog zločina, jama ispred koje smo se pomolili za sve one kojima je tu bio kraj ovozemaljskog puta. U zraku su lebdjela pitanja: “Kako je netko to mogao napraviti?”, “Gdje su tijela 60 ljudi koja i nakon toliko godina nisu pronađena?”, “Zašto baš ta 261 osoba?”… Golubica slomljenih krila simbol je masovne grobnice kojih samo u Vukovaru ima dvadesetak.
U razmišljanju smo krenuli prema Križu na ušću rijeke Vuke u Dunav. Tijekom vožnje promatrali smo grad koji kao da pokušava prekriti nanesene udarce i bol, ali svjedok vukovarske patnje je ponajprije vodotoranj na kojem se jasno vide oštećenja. Čak nam je i vrijeme išlo u skladu s raspoloženjem te nas je kišica dočekala kod Križa odakle smo još jednom bacili pogled na grad što nas je ispunilo poštovanjem, ali i daškom suosjećanja s ovim ljudima koji su u svakodnevnim borbama za bolju i mirniju budućnost. Novi krovovi na kućama i obnova same jezgre grada koraci su naprijed. I mi ćemo im pomoći. Ponijeli smo sa sobom njihove priče, bol i borbenost, molitvu… Toliko su nam se duboko urezali u srce da nećemo dopustiti da se zaboravi jer je to zadnje što je ovaj grad zaslužio.
“Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi.” (Siniša Glavašević)
