Zapamtimo Vukovar!
U četvrtak, 18. listopada, okupili smo se mi, učenici trećih razreda, u pratnji naših razrednika – prof. Željke Jadrošić i prof. Nevena Nižića te prof. povijesti i geografije Ratka Ruševa. Zaputili smo se na dvodnevnu terensku nastavu na istok Hrvatske u našu ravnu Slavoniju, a odredišta su nam bila Srce Slavonije (Đakovo) i Grad Heroj (Vukovar).
SRCE SLAVONIJE
Prva dva sata vožnje iskoristili smo za pokoju minutu sna sa sušalicama u ušima, a onda smo odradili tzv. službeni dio terenske nastave. Desetak učenika pripremilo je referate iz povijesti, geografije, vjeronauka i hrvatskog jezika. Teme referata bile su vezane za program našeg putovanja. Naučili smo nešto više o autocestama, Krbavskoj bitci, Lonjskom polju, vojnim operacijama Bljesku i Oluji, PTSP-u, oprostu grijeha, književnicima Josipu i Ivanu Kozarcu, a čuli smo i neke slavonske zavičajne riječi. Nakon izlaganja referata pred nama su bila još tri sata vožnje uz stajanja. Prof. Ratko nam je pokazivao nepregledne ravnice obrađene plodne zemlje kao primjer onoga što smo naučili iz geografije u prethodnim razredima. Po dolasku u Đakovo prvo smo posjetili Državnu ergelu za uzgoj i selekciju lipicanaca. Lipicanci, đakovačka katedrala i Đakovački vezovi simboli su Srca Slavonije. Ergela je osnovana 1506. kada je tadašnji đakovački biskup Mijo Kesarić imao 90 arapskih konja. Od 1806. Ergela se bavi uzgojem lipicanske pasmine konja. Đakovački lipicanci zadivili su i englesku kraljicu Elizabetu II. koja je 1972. posjetila Ergelu. Uz pratnju vodiča obišli smo tri staje gdje smo se divili predivnim konjima. Saznali smo kako je potrebno redovno ih prati kako bi održali njihovu prepoznatljivu bijelu boju. Imali smo mogućnost prići bliže konjima te dodirnuti im glavu i grivu. Ergelu smo napustili uvjerivši se da konji zaista jesu plemenite životinje, a potom smo se zaputili prema velebnoj katedrali koju smo u prolazu zamijetili iz busa. Došavši pred 84 metra visoku neoromaničku katedralu sv. Petra sagrađenu od 4 milijuna cigli od opeke s rozetom promjera 6.5 metara, kupolom i dva tornja, ostali smo zapanjeni. Ni unutrašnjost nije bila ništa manje impresivna – oslikani svod koji predstavlja zvjezdano nebo, brojne freske s prikazom Isusova i Petrova života, kripta sa sahranjenim biskupima, a među njima i Josip Juraj Strossmayer koji ju je dao sagraditi prema nacrtima bečkih arhitekata Carla Roesnera i Friedricha Schmidta. Za izgradnju takve katedrale trebalo je 16, a za njeno oslikavanje 12 godina. Ispred katedrale zajedno smo se fotografirali,a onda smo imali slobodno vrijeme za šetnju gradom. Kad smo se našli ispred busa u dogovoreno vrijeme, krenuli smo prema hotelu. Smjestili smo se u sobe i malo odmorili, a onda se spustili na večeru te otišli do grada kako bismo ga vidjeli u noćnom izdanju.
GRAD HEROJ
Buđenje i doručak bili su jako rano da bismo se što prije mogli uputiti prema Vukovaru. Prof. Ratko nas je pripremio na emocionalno-vizualno-slušni napad na nas, započet u busu slušanjem zvučnog zapisa zračnih napada, padanja granata i pucnjave. Teško je bilo slušati to i uz cestu gledati mnoge srušene, uništene kuće. Iako nas je pratio izlazak Sunca, atmosfera je bila tmurna. Svi smo bili zadubljeni u vlastite misli kad smo stigli pred Vukovarsku bolnicu – mjesto sjećanja. Pogledali smo desetominutni video koji je pokazivao kakvo je bilo stanje u Vukovaru te smo čuli tadašnju i sadašnju ravnateljicu bolnice dr. Vesnu Bosanac kako opisuje situaciju i broj ranjenika koji su svakodnevno dolazili. Isto tako svakodnevno su na bolnicu padale granate. U početku to je bio mali broj, no brzo se popeo na 60 – 80. U podrumu smo svjedočili uvjetima u kojima su bili ranjenici i djelatnici bolnice. Sve je prikazano onako kako je bilo 1991., no danas u tim krevetima leže lutke. Na stropu postoje rupe od bombi koje su bacane na bolnicu bez obzira što je na njoj bio znak Crvenog križa. Teško je to pojmiti, a svugdje su dokazi. Pločice ispisane po sjećanjima preživjelih djelatnika jer je sva bolnička dokumentacija odnesena i „izgubljena“. Pločice s imenima i prezimenima, ubijenih i nestalih. Zamišljeni, tužni, zgroženi, ne znam kojim pridjevom bih opisala osjećaje na našim licima. Suze. Kroz ista vrata kroz koja smo mi prošli, prije 27 godina iznesena je 261 osoba. Bili su to ranjenici, civili i djelatnici bolnice. Nakon potresnog posjeta bolnici busom smo prošli pored Vodotornja – simbola Vukovara te došli do župne crkve sv. Filipa i Jakova. Tamo smo također pogledali kratki film o vukovarskim ratnim mjesecima, a potom nas je fratar poveo u obnovljenu crkvu koja je za vrijeme rata bila razorena. Rekao nam je kako su ljudi ti koji su obnovili grad jer oni čine najbolje stvari. Ipak jedan je dio crkve ostavljen neobnovljen kao podsjetnik. Razgledali smo crkvu pa natrag u bus prema Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata. Masovna grobnica gdje su pronađena 983 tijela obilježena je s isto toliko bijelih, mramornih križeva. Dva su križa izdvojena – jedan za najmlađu (6 mjeseci), drugi za najstariju žrtvu (104 godine). Pomolili smo se ispred spomenika u središtu kojeg gori vječni plamen i zapalili svijeću u spomen svim braniteljima. Sljedeće na programu bio je Spomen dom Ovčara gdje su 1991. dovedeni i premlaćeni ranjenici iz bolnice. To je bio jedan od hangara Vupika, no srpski su ga agresori pretvorili u koncentracijski logor. Imena žrtava vrte se u spirali koja ih vodi prema vječnom svjetlu. Svjetla koja se naizmjence pale i gase pokazujući imena, prezimena i lica svih tih žrtava, pokazuju da su oni tu, a i nisu. Uz zid su na slami, na kojoj su ležali dok su ih tukli, izložene njihove osobne stvari. Na stropu se nalazi 200 zvjezdica – po jedna za svaku žrtvu. Vidjevši lica osoba koje su ubijene i njihove osobne stvari, teško je bilo zaustaviti suze, a još teže shvatiti da čovjek čovjeku može učiniti takvo zlo. Otišli smo i do jame gdje su ranjenici i djelatnici bolnice bili strijeljani te potom zakopani u masovnu grobnicu. Jama se nalazi na nepreglednoj ravnici gdje kilometrima naokolo nema kuće i nitko nije mogao čuti što se tamo zapravo događa. Osjećali smo bol i tugu. Pomolili smo se, zapalili svijeću i ostali u tišini jer na nekim mjestima nije potrebno ništa reći. Dok smo autobusom išli prema Muzeju vučedolske kulture, bili smo vidno potreseni i zadubljeni u razmišljanje kako se i zašto to dogodilo, zašto su ljudi sposobni činiti najbolje, ali i najgore stvari. Muzej vučedolske kulture jedini je muzej u svijetu posvećen samo jednoj kulturi. Upoznali smo se s životom Vučedolaca, njihovim dostignućima, običajima… Vidjeli smo mnoge primjerke vučedolske keramike. Saznali smo da vučedolska golubica nije golubica nego jastreb koji simbolizira ljevača bakra hromog zbog udisanja štetnih plinova. Promatrali su zvijezde i žrtvovanjem ljudi te njihovim pokapanjem u masovne grobince nastojali su prikazati zviježđe Orion. Na samom kraju vidjeli smo usporedbu vučedolske kulture s ostalim kulturama tog vremena. Stigavši u centar Vukovara, prošetali smo do Bijelog križa na Dunavu, a zatim smo se uputili na ručak u hotel Lav. Siti, ali umorni krenuli smo prema našemu Zadru. Do Slavonskog Broda svi su spavali, no potom je krenula pjesma i naravno da je pao bećarac o terenskoj nastavi u zlatnoj Slavoniji predvođen profesorima Ratkom i Nevenom.
„’Ko to ima za zabavu dara
Četrdeset klasičnih bećara“
Ena Nekić, 3.b
