Do Vukovara s porukom – Ne ponovilo se!
U petak, 24. listopada, u 7.00 h ujutro mi trećaši, kao i učenici drugih razreda okupili smo se na kolodvoru kako bismo otputovali na terensku nastavu, u pratnji naših razrednika i profesora iz povijesti. Krenuli smo na dvodnevnu terensku nastavu tijekom koje smo posjetili Đakovo i Vukovar. Vožnja je bila poprilično duga, ali i zanimljiva, edukativna. Dok smo se vozili, saznali smo nešto više (slušali izlaganja) o Maslenici, Krbavskoj bitci, Kopačkom ritu i drugim lokalitetima i događajima vezanim za područja kroz koja smo prolazili, posebno u kontekstu Domovinskog rata, jer je moto ove terenske nastave Da se ne zaboravi.
I. dan
Nakon višesatne vožnje stigli smo u Đakovo – grad u srcu Slavonije. Najprije smo posjetili Državnu ergelu lipicanaca. Ondje smo se divili prekrasnim konjima i kroz kratka predavanja saznali zanimljive činjenice o konjima općenito, ali i o samim lipicancima. Tako treba spomenuti njihovo sudjelovanje na otvorenju Olimpijskih igara, te kako su impresionirali i samu britansku kraljicu Elizabetu II. Ova ergela je jedna od najstarijih u Europi, moderno je opremljena, a bavi se i dresiranjem konja.
Potom smo u središtu Đakova razgledali poznatu katedralu posvećenu sv. Petru, građevinu napravljenu od cigle, visoku 84 metra. Unutrašnjost nas je posve zadivila…, svaki djelić je oslikan različitim motivima, od kojih se nijedan ne ponavlja. Zadivljujuće freske i ornamenti pokazuju koliki su geniji bili oni koji su slikali i koji su projektirali ovu znamenitost, a poglavito onaj koji ju je dao izgraditi. Izgraditi ju je, naime, dao poznati biskup Josip Juraj Strossmayer, a sama izgradnja je trajala 16 godina, dok je 12 godina bilo potrebno samo da bi se oslikala bogata unutrašnjost. Posjetili smo i kriptu i ondje vidjeli grobove svih biskupa uključujući i onaj J. J. Strossmayera. Obavili smo i kratku šetnju po gradu, nakon koje nam je dobro došlo utopliti se u obližnjim kafićima. Đakovo nismo sasvim napustili. Zaputili smo se u hotel željno očekujući večeru, nakon koje smo još jednom otišli u grad, u večernji izlazak.
II. dan
Drugoga dana naše terenske nastave čekala nas je potpuno drugačija atmosfera od one prijašnjega dana. Ujutro smo napustili hotel i zaputili se u Vukovar. Vozeći se do Vukovara slušali smo kratke priče koje su napisali ljudi koji su preživljavali opsadu grada i „kišu“ granata koja su ga zasipale. Kao čvrsti branitelj grada uzdiže se vodotoranj kojeg smo gledali iz autobusa, a mnoga bombardiranja nisu ga uspjela uništiti. Prvo smo posjetili bolnicu, gdje nas je dočekao kratak film u kojem se izmjenjuju tužni stihovi o duhovnoj boli i tjelesnim ranama tijekom ratnog perioda i kadrovi puni izbezumljenih lica, koja ne znaju svoju daljnju sudbinu. U uskom podrumu bolnice, kojim smo prošetali, bili su smješteni kreveti u kojima su ležali ranjenici u nemogućim uvjetima, a bolnica je još bila i bombardirana. Na stropu podruma još uvijek stoji velika rupa koju je napravila „krmača“ bačena na bolnicu među ranjenike.
Iz bolnice smo izašli pod jakim dojmovima i zaputili se prema Memorijalnom groblju žrtava Domovinskog rata. Spomen-obilježje s vječnim plamenom nalazi se na mjestu masovne grobnice s 938 bijelih križeva, koliko je bilo ekshumiranih osoba, ali i grobova poginulih hrvatskih branitelja.
Posjetili smo i Ovčaru, mjesto gdje su se odvila strašna pogubljenja 261 osobe od kojih je najmlađa imala samo 16 godina. Među stradalim osobama bio je i poznati novinar Siniša Glavašević čija smo ratna pisma, također, čitali. Danas je ondje Spomen dom svim žrtvama tog bešćutnog pokolja. Slike i imena poginulih izmjenjuju se na zidovima, dok se pod staklom, na podu, nalaze neki njihovi osobni predmeti.
Pitanja poput: Kako je netko mogao učiniti nešto takvo? Ili: Zašto? vrzmala su nam se po glavi dok smo napuštali ovo tužno mjesto podignuto u spomen na vukovarsku tragediju. Otišli smo na ušće rijeke Vuke u Dunav, odnosno vidjeti bijeli križ koji predstavlja spomen na sve one koji su dali život za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku.
Skoro dvadeset godina nakon završetka rata, Vukovar još uvijek skriva neizbrisive ožiljke vidljive gotovo na svakom koraku. Stih koji se pojavio u kratkom filmu prilikom posjeta bolnici dobro je izrekao: „Da se ne zaboravi“. Da se ne zaboravi, ali i da se ne ponovi.
Iva Knežević, 3.b
