Nekoliko učenika naše škole bilo je počašćeno odlaskom na dvodnevni izlet. U sklopu terenske nastave planirali smo posjetiti naš prelijepi otok Vis. Voditeljice su bile naše profesorice, Tea Radović i Ana Fundak. One su nas i zadužile da se malo raspitamo o svemu što ćemo posjetiti i vidjeti. Svi smo se potrudili da saznamo nešto o zadanoj temi. Te referate planirali smo čitati tijekom puta. Ne znam tko je bio znatiželjniji, tko uzbudljiviji, profesorice ili mi, učenici. Ni one ni mi nismo do tada otkrili kakve ljepote, kojima ga obdari Bog, skriva Vis.
1.dan
Petak. Rani jutarnji sati. Učenici polako pristižu na autobusni kolodvor. Neki su revno pratili vremensku prognozu pa su ponijeli kišobrane. Napokon, svi smo bili na broju. Iako smo bili pospani bili smo spremni za razgovor (pogotovo cure ha,ha). Ugodno smo se smjestili u autobusu. Krenuli smo. Kondukter provjerava karte, sve je u redu. Neki su pokušali zaspati, a neki su međusobno razgovarali ili slušali glazbu. Vrijeme je prolazilo, a mi smo bili sve dalje od Zadra, a sve bliže odredištu. Počeli su zvoniti mobiteli (brižne majke). Došli smo do Šibenika. Imali smo pola sata slobodno, a mi smo se, vjerovali ili ne, pobunili jer smo bili u strahu da ćemo zakasniti na trajekt. Tu smo prizalogajili što smo imali, a neki su bili zadivljeni stolicama u nekom mini restoranu. Nastavili smo putovanje do Splita. Svaki put kad bi autobus skretao začuo se nekakav zvuk koji nas je pomalo počeo živcirati. Napokon smo se našli na splitskom kolodvoru. Trkom smo otišli do trajekta, a profesorica Tea je ostala kupiti karte. Skoro svi su već ušli, a mi smo ostali još na kopnu. Znatiželjno smo tražili profesoričin lik s kartama u ruci. Netko je poviknuo: “ Evo je, dolazi.“ Hvala Bogu, uspjeli smo ukrcat se na trajekt! Tome se nisam baš radovala jer – treba se voziti dvije i pol ure, a meni putovanje smeta. Nažalost, ni tableta nije pomogla, pa sam taj dio morala prespavati. No, čula sam na što moramo obratiti pozornost i kakav je plan kad dođemo na Vis. Uskoro smo pristigli. Padala je kiša. Naš fotograf, Petra, bila je ljuta zbog kiše, samo je nešto progunđala. Sreća, ponijela sam kišobran. Ništa nisam vidjela. Samo sam slijepo pratila profesoričin korak, kao i ostali. Trebalo nam je malo vremena da pronađemo hotel. Našli smo se u hotelu, na recepciji, potpuno mokri. Dogovor – vezano uz sobe. Na brzinu smo odnijeli torbe u sobe i brzinom svjetlosti našli se u restoranu. Ručak je bio odličan. Kiša je i dalje padala. Dok smo jeli čuli smo limenu glazbu. Točno tog dana bio je blagdan sv. Jure – Dan grada Visa. Uslijedio je predah. Oko četiri smo išli u muzej koji se otvorio samo za nas, ponavljam samo za nas. Barba Vito pokazao nam je blago koje skriva taj muzej. 200 amfora posloženih kao nekad na brodu mamilo je naše poglede. Vidjeli smo alat kojim su se stari Višani služili u brodogradnji, vinogradarstvu. Također smo vidjeli i skulpture grčkih bogova, ipak je Vis bio Grčka kolonija. U muzeju smo se zadržali dobrih 2 i pol sata. Kišilo je i dalje, dakle ništa nam nije preostalo nego požuriti do hotela gdje smo se zadržali do večere. Večera. Kako spomenuh, taj dan bijaše Dan grada pa je u Hrvatskom domu bio održan koncert na koji smo bili pozvani. Neki su otišli.
2. dan
Doručak je bio u 10. Znači trebalo se ustati ranije. Naravno, profesorice su nas morale podsjetiti, kucale su. Na brzinu smo obavili jutarnji ritual i trk na doručak. Nekoliko minuta prije 10 došao je vodič, barba Nikola Bulić. Zahvaljujući njemu zaplovili smo u povijest Visa. Vidjeli smo staro Viško groblje, zaista imali smo što vidjeti. Bili smo i u crkvici Sv. Jure, jednoj od 20 crkvica na Visu. Nadalje smo išli do franjevačkog Samostana (nažalost bio je zatvoren). Imali smo sreće, točnije putem smo sreli fratra koji se vraćao od nekog bolesnika. Odmah ga je naše predstavljanje asociralo na povijesnu činjenicu, tj. Papa je trebao posjetiti Zadar, ali je zbog nevremena morao ostati na Visu. Začudili smo se kad smo ugledali kuću čudno žutu. Zanimalo nas je čemu takva boja, da to nismo upitali vodiča ne bismo saznali iz nekih pisanih izvora. Znam da vas zanima zašto, e pa zato što su to oni iz JNA htjeli zataškati, ali nisu uspjeli. Odnosno negdje ispod te kuće nalazi se izvor sumpora. Put nas je dalje naveo na Park palmi. Koliko palmi na tom Visu? Više nego u Africi. Razgledali smo i kuće koje su sagradili Talijani i Slovenci i saznali smo da im je jedno vrijeme bilo zabranjeno kupovati posjede u Visu. Kad smo ušli u dvorište jedne takve kuće zatekli smo ono čemu smo se najmanje nadali. Jedan stari barba bio je okružen dječicom. Naime, vježbali su nekakav igrokaz. Bravo, za njih! Sljedeće što nas je očaralo su prekrasni žuti limuni. Čak smo i ubrali nekoliko, ali šššššššššššš. I dalje smo razgledavali. Našu pozornost privukla je kuća gospođe Ljubice, koja je među prvim Viškim ženama obukla hlače i zapalila cigaretu. „Ahaa“- začuo se ženski dio ekipe. Vidjeli smo i građevine koje se smatraju mjestima ladanjskog boravka velikih Hvarskih književnika, Petra Hektorovića, Hanibala Lucića, Ranka Marinovića. Najviše nas je zadivio ljetnikovac Meštrovićeve unuke u kojem trenutno žive 4 obitelji. E da, još smo se slikali na stepenicama ispred male crkvice gdje dolaze bogatiji da ovjekovječe trenutke nakon primljenog sakramenta ženidbe. Bilo je vrijeme ručka. Kako nismo imali plaćen ručak u hotelu odlučili smo da bi bilo najbolje naručiti pizzu. Ručak je bio odličan. Povratak u hotel. Spremanje stvari. Odlazak na trajekt. Lagano smo zakoračili na trajekt i napustili Vis. Tokom puta trebalo je zabilježiti svoje dojmove, a tko je želio mogao je proširiti znanje čitajući o Visu iz knjižica koje smo nabavili u Muzeju. Učenici su bili zaista marljivi. Sve trenutke na Visu i bogatstvo koje skriva Vis ovjekovječila je marljiva Petra. Ugledali smo Splitsku rivu. U Splitu smo ostali skoro sat vremena čekajući da autobus krene. To nam je dobro došlo da se okrijepimo nečim slatkim. Ulazak u autobus. Skoro svi zadovoljno utonuli u san, bogatiji u vrijeme recesije, malo čudno. Da, bogatiji za mnogo novih spoznaja i stjecanje novih prijatelja.
Anera Mikulić, 1.a
