OD NARONE DO DUBROVNIKA I BOKE KOTORSKE
Posljednje zajedničko putovanje? Ipak ne!
U kasnim noćnim satima maturanti Klasične gimnazije uputili su se ovogodišnjoj terenskoj nastavi koja nas je vodila jugu Hrvatske. Tog petka, 4. studenog 2016. godine 4.a i 4.b razred putovao je u pratnji svojih razrednika: profesorice Sanje Hanžek Bačkov i profesora Hrvoja Madžara, naravno, dio naše družbe činila je i neumorna obožavateljica Thompsona časna sestra Viktorija (znamo jer je mobitel često svirao).
NARONA I NEUM
Put je bio ispunjen zijevanjem, pokušavanjem namještanja, ali i za neke sretnike: uspješnog sna. Među njima nisam. Prvo odredište bio nam je muzej Narona u Vidu. S obzirom da smo bili pomalo pospani, nismo u potpunosti doživjeli našeg vodiča, ali njegovo znanje bijaše zapanjujuće. Čovjek je pričao sigurno sat vremena i to bez ikakvog zastajkivanja, ali s enciklopedijskim znanjem uspio je ne biti nimalo dosadan. Svaka pohvala! Muzej je izgrađen nad augusteumom, što je bio hram posvećen božanskom Augustu. Unutar jedne štale, pred nisam sigurna koliko godina ali ne toliko davno, pronađeni su kipovi carskih obitelji. Uz to idu i sve drangulijice kao staklene čaše (koje su znak iznimnog bogatstva tadašnjeg naroda), ampule koje su koristili liječnici, različiti artikli za uređivanje, itd. Također, posjetili smo crkvicu sv. Vida koja je posebna po svojem odjelu za krštenje jer je bio podijeljen u četiri dijela dok su ostale crkve sve imale u jednom. Nastavili smo naše putovanje, ali smo svratili prije Dubrovnika u Neum gdje se obavlja *kašalj* šoping. Sve je moguće u Neumu: krenimo od toga želite li platiti u kunama, eurima ili kamatama (rekla bi naša Magdalena Ivić vidjevši natpis KM), pa sve do toga kupujete li juhu ili plazma kekse; sve je moguće. Kao i neki (našem narodu) poznati lijekovi za suho grlo, nadraženo grlo, bolesno grlo; kako god se okrene lijek je univerzalan i svima poznat. Zar ne, razrednice?
SLAVNA FRANJEVAČKA LJEKARNA
Polako smo nastavili prema Dubrovniku i zahvaljivali na prekrasnom vremenu, a ja ljuta na cijeli svijet jer mi je mobitel i novčanik ostao u busu. A što da vam kažem mora netko biti smotan kao ja…. Časna nam se za početak pohvalila da je vodički već napomenula da mi želimo što više slobodnog vremena, ali nama je to bilo pomalo sumnjivo jer nekako takve se stvari uvijek izjalove. No, naša mlada i vrckava vodička bila je melem za oči te iznimno pristupačna što se tiče svakog pitanja i zahtjeva. Uvela nas je u jednu od najstarijih ljekarni u Europi koju od 12. stoljeća drže franjevci i još uvijek radi. Čak su neki pripravci po receptima iz davnih vremena. Unutar tog kompleksa nalazi se i prekrasan atrij čiji stupovi imaju zanimljivu priču: naime, svaki je drugačiji upravo iz razloga što je arhitekt bio nenadahnut stoga je svaki da napravio jedan po onome što mu je prvo palo na pamet, pa jedan od stupova ima čovjeka koji se drži za zub jer – pogodili ste – arhitekt se probudio sa zuboboljom tog dana. Zanimljivo, zaista. Plus, Marko Brzović i ja našli smo Getaldićev rukopis što bi se iznimno svidjelo profesoru Šimuniću. Dakako, evidentirano je.
„ĐIR“ PO GRADU
Zatim do Orlanda, spomenika koji stoji na istom mjestu već stoljećima, no nažalost, to se počinje primjećivati. Ima pukotine koje mu zaista prijete, ali ga Dubrovčani odbijaju maknuti i zamijeniti replikom. Tu je negdje uslijedilo naše slobodno vrijeme. Nakon kratkog slikanja i skroz slučajnog pronalaska stuba kojima je Cersei odradila svoj Hod srama, zaključile smo (Magdalena, Magdalena i ja) da smo gladne. Čemu naslov, dosad ste se već možda upitali. Znate sve one strašne priče da je kava na Stradunu 70 kn uz kolačić, a da ručak dobiješ jedino ako imaš i jahtu? E pa … nisu daleko od istine. Nema tog restorana koji mi u najzabitijim ulicama nismo zaobišle u širokom luku ugledavši cijene. No, uskoro smo se uspjele smjestiti u jednom lijepom restorančiću Mea culpa. Zašto to naglašavam? Recimo da su Marko B. i Zvonimir imali što reći časnoj kad su je vidjeli gdje sjedi. Dvije ogromne pizze i tri lagana osvježavajuća pića (za koja je sama razrednica rekla da joj jedinu ide uz pizzu) došli su kao naručeni. Nakon ručka, otišle smo još malo istraživati te potražiti kamenu glavu po kojoj se ljudi već stoljećima pentraju jer navodno ispunjava želju, ukoliko izdržiš deset sekundi raširenih ruku stojeći na toj glavi. Malo izazovno, mora se priznati, s obzirom da ljudi to rade već stoljećima i kamen se dobrano izlizao. Slijedio je povratak prema busu gdje sam na svu svoju radost ipak ugledala svoj mobitel i novčanik. Spas.
KOLIKO PERAST IMA STEPENICA?
Naše prenoćište bilo je u Perastu, Crna Gora. Malo mjesto s iznimno mnogo „škala“, uzvisina, prečaca, blata i tišine (dok mi nismo došli, dakako). Večera je bila božanstvena, a moglo se i nazdraviti što nam je svima bilo drago. Kasnije – razmještaj po sobama, uz elegije o nestalim šeširima, ali i razmještaju po apartmanima. Naime, dok su neki dobili sobu, nas tri i još neki sretnici uspjeli su dobiti pravi apartman. Znači, kupaonica, opremljena kuhinja i tri kreveta unutar velikog prostora: ma, milina! Bio je planiran odlazak do centra, što je u suštini riva. Magdalene na kvadrat i moja malenkost odlučile smo samo prošetati malo gore-dolje i onda se vratiti našem apartmanu. No, to bi sve bilo odlično da mi nismo u jedno tri navrata propustile svoje stepenice i morale se vraćati nazad i penjati se svakim drugim dok ne bismo shvatile da ne vode do našeg apartmana. Na kraju smo skupile Katju i Tinu koje su nam ukazale na prave stepenice. Vidite da se nisam šalila kad sam rekla iznimno mnogo stuba.
Ostatak je večer bio fantastičan. „Pidžama-party“ u kaputima i džemperima (bilo je maaaalo hladno), kava u dva ujutro, krem juha od rajčice u tri, kasni noćni razgovori do pet zatim ustajanje u šest i spremanje kave za dogovor u sedam. Približilo se sedam, kad ono: nema naših gostiju. Razrednica se prva ukazala, časna nedugo zatim, ali brzo su morale ići, a profesor se Madžar pojavio malo kasnije pozivajući se na loše spavanje. Ne brinite, dobio je i on makar Magdalenine „domaće“ kekse iz mikrovalne u kutiji Domaćice. Pa sam je naglasio da cijela kuća miriše!
GOSPA OD ŠKRPJELA, MUO I KOTOR
Nakon doručka odlazak na maleni otočić gdje se nalazi Gospa od Škrpjela. Unutar crkve ima dvjestotinjak srebrnih pločica što je najzanimljiviji dio jer datiraju iz različitih razdoblja, sve prikazuju brojeve i najčešće imaju priču (uglavnom su darovane). Najnovija je otprije dva tjedna, a donio ju je jedan par koji se odlučio vjenčati u toj crkvici. Zatim polazak prema malom mjestu Muo gdje smo također bili u maloj mjesnoj crkvici upoznali se sa životom hrvatskog blaženika Gracija Kotorskog. Unutar te malene crkvice čuva se njegovo tijelo koje smo imali priliku vidjeti. Kaže se da je pomogao mnogima te da su se dogodila mnoga mala čuda čim se molilo njemu na tom mjestu, stoga smo i mi prionuli uz molitvu nakon čega je uslijedila Sveta Misa. Nakon Mua, krenuli smo prema Kotoru. Unutrašnjost Kotora ugodno me iznenadila jer je bio zaista prekrasan maleni gradić s nekim, gotovo, pa dalmatinskim ugođajem. Jako ugodno iznenađenje s obzirom da nisam uopće razmišljala o Kotoru kao takvom mjestu kulture. Naš odlazak u Kotor obilježio je posjet katedrali sv. Tripuna te slobodno vrijeme koje smo iskoristili za obilazak njihova šoping centra. Mogu samo reći da je Jure poludio s nas tri i na strpljenju mu hvala.
POSLJEDNJE ZAJEDNIČKO PUTOVANJE? IPAK NE!
Povratak u Perast, zatim ručak na prekrasnoj terasi i neki daljnji planovi u procesu nastajanja. Pokupili smo svoje stvari, Magdalena Ivić i ja zadovoljno smo skupile svoje vraćene šešire, pozdravili se sa svima i krenuli prema Zadru. Put kući bio je dosta miran jer imam dojam da su svi drjemuckali ili nekako pokušavali sabrati misli (slabo smo spavali, razumijte nas). Magdalena Ivić i ja čak smo uspjele pogledati i film. Uz provalu da su oni „jadnici“ a mi cijelo vrijeme „gladnjaci“, nastavili smo dijeliti hranu i doživljaje. Doduše, ništa ne može nadmašiti Valovo filozofsko pitanje: ,,Jesu li Jadnici stvarno jadni?“ Ostavile smo ga u neznanju.
I eto … putovanje se bližilo kraju, razrednici se polako vraćao glas, a ostatak se polako raspjevao. Pamtim na kraju Gulanovu izjavu upućenu razrednici, a tiče se našeg posljednjeg zajedničkog putovanja. Razrednica je to spremno osporila najavivši još barem dva zajednička putovanja. No, pišući ovo izvješće, zapitam se: Koliko ću ih još imati priliku napisati? I je li mi, u neku ruku, zbog toga teško ili lako? Možda čak i drago? Ali ostavit ćemo to za neke sljedeće prilike. Ova neka završi u dobrom okusu španjolske pite i pitkom mirisu rano-rano-rano-rano jutarnje kave.
Matea Kaleb, 4.a
