Dok hodamo gradom korak po korak
Jednog blaženog petka (kratka napomena: taj epitet ide uz apsolutno svaki petak!) naše radišne sive stanice doživjele su neznatni predah od svih tortura uspuhanog školskog ritma te smo, hvala Bogu, po zasluzi dobili jedno kratko, ali bitno putovanje. Nije došlo zamotano u glomaznu crvenu mašnu sa slatkorječivom porukom utaknutom u bujno cvijeće, ali je došlo kao naručeno. U ranim jutarnjim satima zadnjeg petka u mjesecu listopadu, zaputili smo se s našega zadarskog kolodvora k ljepotama Istre i Kvarnera. Naravno, tko god je uzmogao nesebično je ukrao još koju minuticu sna, a oni drugi, hrabri, jutarnjeg kova već su pažljivo razrađivali i razgibavali svoje čeljusti za naredni danonoćni maraton. Moji suputnici su bili moje društvo stoga je odmah sve bilo lakše. Čak nisam ni zaspala, što je napredak! Taman u trenutku kad sam se nekako opustila (gotovo pred san), naš turistički vodič Marin koji je imao veliku čast zaglibiti s nama sljedeća dva dana, najavio je s velikom tugom prekidanje odveć uskraćenog spavanja te nam je dosta veselo, moram priznati, objasnio rutu i pripremio podij za nadolazeće referate što je sve završilo s novo-vojničkim uređenjem koje glasi: ,,Da, Marine!”
Ako se ne varam i ako me moje relativno pouzdano pamćenje dobro služi, led je probila Andrea. No to mi ne zvuči toliko istinito. Žao mi je, ali ne sjećam se. Uglavnom, sažeto bilo je govora o samom gradu Senju, tvrđavi Nehaj (koju smo naknadno posjetili), senjskim inkunabulama, Novom Vinodolskom, itd. Referati su bili sažeto opširni, ako me razumijete, i dakako, Marin je bio ponosan jer (citiram): ,,Ja samo sidim, a vi radite moj posao”.
Prva prava službena destinacija je bila sama znamenita tvrđava Nehaj. Osobno je se sjećam još iz osmog razreda kad smo je također posjetili, ali to je takav tip destinacije da vam je svejedno jeste li bili jednom ili petnaest puta i opet biste pristali da vam se ponudi. Takav sam osjećaj i ja imala. Oduzima dah svojom stoljetnom snagom kojom je odolijevala različitim nepogodama od ljudskih do vremenskih. Dakako, i senjski Uskoci igraju enormnu ulogu u razvoju samog Nehaj. Pa brkata cura je ipak vojevala u Senju. Misterij brkate cure ostavljam vam na samostalno istraživanje jer je vrijedno truda. Nehaj mi je vrlo drag i neću to tajiti. Kad sam se i prvi put popela na izvidnicu, prožeo me isti osjećao kao i pred koji dan. Ne znam koliko s tim ima veze jaka senjska bura, ali obuzme te neki osjećaj starine, sigurnosti i to djeluje na tebe toliko snažno da možeš vidjeti uskoke kako trče kraj tebe pripremajući se za bitku ili se lagano šepure po izvidnici. Prekrasan dojam, zaista.
Nadalje, uslijedio je povratak u bus gdje smo započeli svoju vožnju prema otoku Krku i (gle čuda) baš mjestu Krk. Poslušali smo i referat o samome Krku te strpljivo sačekali pristanište. Simpatična vodička nas je dočekala na kolodvoru te je odmah započela svoje izlaganje jer nije bilo vremena za gubljenje. Dovela nas je na glavi trg Vela gdje su mene dvije stvari posebno ponijele. Prva bi dakako bio veliki zlatni sat iznad današnjeg kafića koji nema rimske brojeve do dvanaest pa sve ispočetka po dva puta, nego ima svih dvadeset i četiri sata i (zapanjilo nas je mnoge koji smo išli za tim) točan je u minutu. Druga stvar koja je mene posebno dotaknula, a irelevantna je za povijesno preživljavanje Krka, bila je jedna melodija koja je vrlo brzo zarobila moje uši. Naime, čim je vodička spomenula da su na nekadašnjim ostacima starog grada Krka zapravo nastali kafići i trgovine, okrenula sam se okolo sebe kako bih te krivce za tajenje prošlosti dobro promotrila. U trenutku mi je pala koncentracija čim sam čula da u jednom od tih kafića svira ,,Always”. Da se zna, odmah sam mu oprostila što je sakrio ruševine i ostatke antike. No, priči nije kraj: na red je došla i ,,Lady in red” što me ugodno iznenadilo i na kraju ,,I will always love you”. To je bila zadnja jer naše dužnosti su nam nalagale druge putove. Čim sam napustila zadnji slabašni ton koji je dopirao do mene, odmah sam rekla: ,,Ako imamo slobodno vrijeme, vraćam se ovdje samo da pohvalim glazbu!” Uskoro smo prešli cijeli taj mali, ali iznenađujuće zanimljiv i jednostavno lijep gradić koji živi nekim posebnim plućima. Naše slobodno vrijeme je došlo, a ja nisam imala pojma gdje smo. Na kraju smo završili u polu-slastičarnici na rivi koja je bila prekrasna u svakom smislu te riječi, ali dakako valja napomenuti da je sve ljepše dok si s ljudima koji to čine ljepšim. No, mene je obećanje vuklo i svako malo sam pogledavala na sat samo da stignem trknuti do tog kafića i pohvaliti izbor glazbe. Kad nam je naposljetku ostalo oko dvadeset i pet minuta do skupnog nalaska kod autobusa, ja sam ustala, izjasnila se gdje idem i zašto idem. Katja mi se drage volje pridružila jer se slagala sa mnom. Nažalost, taj plemeniti pokušaj jalovo je svršio zbog manjka sposobnosti orijentacije u inače vrlo malenom gradiću. Teškog srca, hvatale smo zadnje minute kako bi što prije stigle kod busa. Još uvijek mi je žao što nisam nekoga pitala nego se ravnala po svojim otupjelim instinktima.
Krenuli smo prema Jurandvoru gdje nas je čekala „ponos i dika“ hrvatskog imena i hrvatske pismenosti – Bašćanska ploča. Čvrsto držim da ne trebam podrobnije pričati o Bašćanskoj ploči koja nam je svima nemilice poznata. Pozorno prateći vodičku, na redu su došle neke sitnice koje nam možda nisu bile poznate otprije. Možete li uopće pojmiti da su ljudi izgazili i pregazili takvu divotu? Da je netko prije gazio preko nje jer ju je smatrao nebitnom, a sad ako je dotakneš prstom moraš se paziti posljedica? Kako se samo vremena mijenjaju. Također, dok smo gledali kratki film o samom fenomenu, posebno mi se urezalo koliko je puno ljudi pokušalo prevesti tu ploču. Pisana je prijelaznom glagoljicom, dakle ima odlike i uglate i oble, stoga je posebna. Nakon što smo obavili i tu neprocjenjivo bitnu rutu, uputili smo se prema Vrbniku. Pošto nismo bili dovoljno pripravni za vrbnički svojevrsni ,,specijalitet”, Vrbnik smo letimično preletjeli, ali valja spomenuti napadaj adrenalina i hrabrosti dok prolazite gotovo filmski oslikanim ulicama te najužom ulicom na svijetu. Doživljaj je neprocjenjiv. Nakon cijelog tog sitnog posjeta, zaputili smo se prema našem nesuđenom odmoru.
Moram priznati da sam se isprve uplašila Rijeke. Dok smo se vozili busom, uhvatila me jeza. Naprosto sam se prestrašila, ali moje mišljenje se uskoro promijenilo. Čim smo se smjestili, večerali smo i otišli u ,,noćni život” (kako da ne). Hotel je bio tri minute od Korza stoga se nitko nije mogao izgubiti (valjda?). Grupica iz mojeg razreda nije se izgubila zahvaljujući stručnom vodstvu naše rođene Riječanke Laure D. koja je nakon trilijun izgubljenih živaca samo uzviknula: ,,Trebala sam ponijeti konopac pa vas sve vezati, jedino tako biste stajali na mjestu kad vam se kaže”. Istina, naljutili smo je, ali, Laura, oprosti nam, mi te samo volimo (s tim da to ne znamo izraziti kako spada). Nakon našeg ,,burnog noćnog provoda”, tj. šetanja po Korzu gore-dolje, vratili smo se u hotel spremni za, ipak, malo zabavniji provod. Naime, planirali smo se skupiti u sobu koju sam ja dijelila s Magdalenom Ivanko i Maritom, te piti što smo kupile: Coca-Colu i sokove te grickati što smo također uspjele kupiti. Zanimljivo mi je bilo promatrati moje prijatelje kako svatko nabraja što mu je ostalo od hrane te što će donijeti jer nismo uspjeli pronaći trgovinu koja radi. Rasprava je bila smiješna jer su više zvučali kao da je to od egzistencijalne važnosti, a ne o relativno praznom želucu. Naša zabava u pidžamama je počela prerano jer smo se na kraju spuštali na recepciju u pidžamama zaboravivši prvotno na poziv naše časne Mirjam. Usvojivši pravila, zaputili smo se u sobu i u izjedanje te igranje karata ili kojekakvih društveno-kreativnih igrica koje su nam pale na pamet. Stjecajem okolnosti, naši planovi su se ubrzo izjalovili što nam je poprilično teško palo. No, kasnije smo dobili barem malenu priliku oporavka starog društva i za to Vam se ovim putem, časna Mirjam, zahvaljujemo.
Jutro je došlo prije nego što je trebalo i bilo najavljeno i mnoge nas je uhvatilo nespremne. Doručak je bio savršen i dovoljno dostatan da potraje do podne. Zaputili smo se prema autobusu i napustili Rijeku na neko vrijeme. Krenuli smo prema Humu. Tu uskače i moj referat o samome Humu, ali također tu uskače i jedna nezaboravna avantura. Naime, naš vozač navođen krivim Marinovim uputama, zalutao je na krivi put za Humu koji se pokazao odveć uskim za povelik bus. Vozački manervi koji su uslijedili su bili toliko majstorski izvedeni da vam dovoljno govori činjenica da se moja mama sa svojim malim autom ne bi usudila proći kroz toliko uske uličice. No, zahvaljujući našem Niki Laudi, pardon … našem vozaču Nedjeljku (koji je zaradio gromoglasni pljesak na zadnjem okretaju) svi smo ostali živi i zdravi. I najvažnije – nismo ostali gladni. Kad smo napokon izbili na pravu cestu za Hum, naš vodič je pokušao locirati sve spomenike Aleje glagoljaša. U prvom krugu, dakle u vožnji prema Humu, promašio ih je jedno pet-šest što je bilo krajnje simpatično. Čim smo došli u Hum, prošli kroz znamenita vrata koja su ujedno i zadnja postaja Aleje (i jedna od rijetkih koju je Marin iz prve spazio), prešli smo ga uzduž i poprijeko. Saznali smo također da smo uranili samo jedan dan na feštu rakije ,,Biske” po kojoj je Hum poznat. Nanjušili smo urotu u trenutku kad smo to saznali. Hum je zaista prekrasan gradić koji kao da nije od ovoga svijeta. S time sam vam dovoljno rekla.
Zatim je uslijedio dugo iščekivani ručak koji je bio famozan. Sve domaće, kvalitetno i u prirodi. Genijalno. Valja napomenuti da smo moja sestra Petra, Magdalena Ivanko i ja same pojele čitav tanjur fritula. No, mogla bih ja o hrani rasklapati koliko god hoću, ali to bi već postala recenzija restorana prije nego odveć subjektivan putopis. Nakon što smo bili dobro uhranjeni, mogli su nas voditi bilo gdje jer nismo bili čangrizavi. Na putu do Trsatskog svetišta, bila su još dva referata (ako se ne varam) o samom Trsatu i o svetištu. Čim smo došli unutar svetišta, osjetio se određeni mir i blaženstvo. Baš se osjeti duh svetišta. Legenda oko Trsatskog svetišta nas je sve zaintrigirala, kao i riznica koju smo pomno promotrili uz stručno vođenje mladoga fratra koji nas je ugodno iznenadio crnim starkama ispod habita. Definitivno najveća senzacija za naše umorne oči je bio Pavle, naš bivši učenik, koji je eto sada tamo. Djelovao je sretno i drago mi je zbog njega. Lijepo je vidjeti nekoga koga poznaješ tako istinski sretnog i zadovoljnog. Ponosni smo na tebe, Pavle!
Trsatsko svetište je bila naša posljednja odrednica nakon koje smo krenuli kući, prema našem milom Zadru koji mi svakom prilikom sve više i više fali. Osjetiš kad si doma. Točno osjetiš. Znaš u sebi. Na putu je bilo burno, ali i glasno. Naime, bitka epskih proporcija se vodila između dvaju razreda u pjevanju. Na kraju, kad smo istrošili sve izvore odveć nepoznatih pjesama (barem meni koja sam pjevala zahvaljujući što slušam sve njih), izgubili glasove i uopće volju za ičim osim za spavanjem, završili smo neslavno tu bitku bez dobitaka, ali i bez gubitnika. Nadam se…
Naše putovanje u Rijeku naučilo nas je mnogočemu. Bilo je tu i lekcija koje, nužno, nemam potrebu podijeliti. Neka ostane među nama. Neka bude naša mala nezapisana tajna između dvaju razreda, časne Mirjam, profesora Madžara i Rijeke. Bitno je to što smo, na kraju krajeva, ipak izvukli neku pouku. Zar nije i to dio terenske nastave? Ja mislim da jest. Dok se naše putovanje bližilo kraju, nostalgija se prebacila i na Rijeku. Falit će mi naše nezaboravno druženje, naš divan hotel, naša prenapučena soba puna ljudi do kojih mi je istinski stalo. Već mi sada fali. Znam da fali i drugima. Nadam se da fali i drugima. Možda zbog nekog drugog neizostavnog fragmenta koji je meni promakao. No, ako ništa, ovo presudno putovanje smo barem završili onako kako smo i započeli: složno. Nadam se da je to istina. Ako ne u praksi, barem je u teoriji. Jer naposljetku, prvo što smo zdušno uzviknuli zajedno bilo je i ono naše zadnje, a kod svih – isto. Svi smo iste riječi uzviknuli dok smo potvrdno prihvaćali nostalgiju i okretanje sjećanjima. Jer to je sada – to. To su sada naša sjećanja koja ne traju vječno, već žive vječno, makar ih se mi ne sjećali. Znam da će za koju godinu, nekima od nas ovaj članak biti jedini blagi podsjetnik na to putovanje. Tko zna, možda čak i ja budem među tom skupinom. Ali, kad ti naleti smiješak na lice čisto tako, bez razloga, pomisli da je ovo razlog. Ovo naše malo putovanje, naš mali izlet i intenzivno druženje. Sjeti se samo našeg zadnjeg zajedničkog tona i neka ti donese smiješak. S obzirom da smo svi samo uzviknuli: ,,Da, Marine!”
Matea Kaleb, 2.a
