Dan je bio četvrtak, 18. listopada i dogovor je bio sastati se u ranim jutarnjim satima na autobusnom kolodvoru. U dogovoreno vrijeme i na dogovorenom mjestu nas maturante dočekali su naši razrednici i voditelji prof. Mirela Zubčić, prof. Marijan Pranjić i školska knjižničarka Ana Raspović te nas poveli prema odredištima: Naroni, Dubrovniku i Zaljevu svetaca.
U sedam sati zaputili smo se prema našem prvom odredištu: Naroni. Za vrijeme putovanja prezentirali smo zanimljive seminarske radove. Redom su bili vezani uz mjesta i predjele kroz koje smo prolazili. Bilo da se govorilo o Držiću, Vojnoviću, delti Neretve, graničnom sporu Neum-Klek, Dubrovačkoj Republici, turizmu, problemima nekontrolirane izgradnje u Crnoj Gori, Leopoldu Bogdanu Mandiću itd.. teme su nam trebale pomoći u boljem razumijevanju onoga što smo imali prigodu vidjeti na našem putovanju. Ključna je bila pozornost nas slušatelja jer smo trebali upamtiti što više možemo, pošto nam je rečeno da ćemo putovanje završiti kvizom. Bila je to također i mogućnost utvrđivanja znanja za predstojeću maturu. Uz izlaganja vrijeme nam je brzo prošlo te smo brzo stigli do mjesta Vid u neposrednoj blizini Metkovića smještenog na rijeci Neretvi, nekoliko kilometara zapadno od Bosne i Hercegovine.
Ondje smo posjetili naše prvo odredište-Arheološki muzej Naronu, prvi „in situ“ muzej u Hrvatskoj. Na mjestu Muzeja smješteno je jedno od najznačajnijih otkrića rimskog hrama Augusteuma u svijetu. Pronađeno je sedamnaest mramornih kipova, nadnaravne i naravne visine s prikazima rimskih careva i članova njihovih obitelji. Kipovi se nalaze u glavnoj prostoriji, a u sklopu Muzeja također su se mogle vidjeti i razne iskopine poput bodeža i dijelova kao i film o načinu izrade i ukrašavanju keramike. Svi ti materijalni nalazi omogućuju praćenje povijesti grada od kraja 3. st. pr. K. do 15. stoljeća. Nakon što smo se divili kipovima i čuli nevjerojatne priče iz života carske obitelji poput spletki, otmica i trovanja, nastavili smo s našim putovanjem prema bosanskoj granici i samom Dubrovniku.
Prolazeći kroz Bosnu i Hercegovinu imali smo prekrasan pogled na ono malo mora koje posjeduje i na prekrasan planinski krajolik koji ostavlja osjećaj smirenosti i blagostanja. Po povratku u Hrvatsku nastavili smo se diviti pogledu i prirodnim ljepotama te smo nakon nekog vremena vožnje uz more napokon ugledali moćan prizor grada koji je jednom bio središte republike, grad Dubrovnik. Zbog uobičajenih poteškoća pri prelasku granica ,u Dobrovnik smo stigli u malom zakašnjenju, no to nije predstavljalo problem našoj vodičici koja nam je rado pokazala mnoštvo znamenitosti legendarnog Starog grada, poput crkve sv.Vlaha, sv.Spasa, sv.Nikole, Onofrijevu fontanu, Orlandov stup, itd. Šetajući se ulicama grada obožavatelji popularne serije Igra prijestolja dobili su priliku prolaziti lokalitete iz same serije. Nismo izostavili ni jedinstvene gradske zidine koje su malo koga ostavile ravnodušnim. Doživljaj Dubrovnika jednostavno ne bi bio potpun bez njih.
Oni koji su bili brzi, krenuli su u potragu za, po cijenama pristupačnoj, slastičarnicom „Dolcevita“ o kojoj nam je pričao naš profesor Madžar. Nakon slasnog obroka došao je i rastanak od grada i put prema našem konačnom odredištu-Crnoj Gori i mjestu Perast. Stigli smo u večernjim satima i krenuli u potragu za župnom kućom u kojoj smo trebali večerati i prenoćiti. Odmah po dolasku osjetilo se veliko gostoprimstvo domaćina koji su nas počastili izuzetno bogatom i ukusnom večerom. Nakon večere smjestili smo se po katovima u sobe i siti krenuli na počinak kako bismo bili spremni za slijedeći dan i otkrivanje novog znanja o Crnoj Gori koju smo na studijskom putovanju upoznali tek usput.
Toni Žmikić, 4. b
Drugi dan započeo je poput bajke. Probudili smo se uz cvrkut ptica i zvona crkvenog zvonika. Odmorni i ispunjeni veseljem spustili smo se na obilan i ukusan doručak na otvorenom, uz predivan pogled. Nakon jela uputili smo se u centar naselja, gdje se nalazi trg kojim dominira renesansna crkva sv. Nikole sa svojim impresivnim baroknim zvonikom od korčulanskog kamena, visokim 55 metara. Na trgu se ističu i biste tri čuvena Peraštanina koje gledaju put morskog beskraja odakle je ovaj kameni gradić stoljećima crpio energiju i bogatstva. Na ulasku u crkvu dočekala nas je ljubazna mještanka koja nas je upoznala s poviješću grada i crkve te nas provela kroz crkvenu riznicu, današnji muzej, u kojoj se čuvaju mnogi vrijedni darovi.
Krenuli smo potom prema brodu koji nas je prevezao do umjetnog otoka Gospe od Škrpjela. Otok i kapela podignuti su u znak zahvalnosti Gospi za ozdravljenje jednog od braće Martešić, na mjestu gdje su pronašli Gospinu sliku. Prvotna crkva izgrađena je sredinom 15. stoljeća u manjoj verziji, zbog veličine hridi na kojoj je bila izgrađena, no kako je potapanjem brodova i nasipanjem kamenja rasla površina otoka, tako je i crkva dobivala veće oblike. Stradavala je u potresima, ali i u turskim i gusarskim napadima. Današnji izgled crkve datira iz prve polovice 18. stoljeća. Kao rođendan otoka uzima se 22. srpnja 1452. godine i na taj dan svake godine, pred sumrak sve barke Perasta ispunjene kamenjima, jedna uz drugu, u procesiji (u kojoj su smjeli sudjelovati samo muškarci) zvanoj fašinada, uz pjevanje tradicionalnih pjesama idu na Gospu od Škrpjela da bi oko otoka nasipali kamenje u znak zahvalnosti. Priču o otoku ispričao nam je pri iskrcaju naš domaćin don Srećko Majić, inspirativan svećenik, koji osvaja na prvu svojom mudrošću i skromnošću. Ulaskom u crkvu vidjeli smo 72 slike na bočnim zidovima i plafonu, te oko 2000 zavjetnih i zahvalnih srebrnih pločica. Crkva sadrži još cijeli niz raznih predmeta darovanih od pomoraca i ljudi zahvalnih za ozdravljenja. Ipak, najznačajnija je oltarna slika Gospe od Škrpjela, naslikana tehnikom tempere na drvu.
Nakon povijesnih priča u stvarnost nas je dozvala don Srećkova rečenica, velika istina, lako zaboravljiva, pa je zato uvijek dobro došao podsjetnik „Nije važno što smo i čiji smo, nego kakvi smo ljudi.˝ Zatim smo se uputili iza glavnog oltara gdje je moguće provući ruku i dotaknuti kamenu hrid na kojoj je pronađena slika Gospe. Prošli smo i kroz ostale prostorije pune starih, značajnih predmeta, slika i kamenih ostataka. Na otočiću smo uživali u slobodnom vremenu uz sladoled, a iskoristili smo i predivan krajolik za fotografiranje. Pri povratku prošli smo pored prirodnog otoka Sv. Jurja, na kojem se nalazi benediktinski samostan iz 12.stoljeća i lokalno groblje. U Perastu smo imali slobodno vrijeme koje smo iskoristili za istraživanje naselja i divljenje spoju arhitekture i prirode. Po dogovoru smo se našli u crkvi Sv. Nikole, u kojoj je don Srećko Majić održao misu za naše potrebe. Svakom njegovom rečenicom osjetili smo neki novi doživljaj, no ipak posebno treba osjetiti duhovnu poruku koju nam poručuju kotorski svetci: sv. Leopold Bogdan Mandić, bl. Ozana Kotorska, b. Gracija iz Mula, sv. Tripun i službenica Božja Ana Marija Marović.
Duhovna okrijepljeni krenuli smo na ručak, na kojem smo se pozdravili s predivnim pogledom, gradom kao i s dragim, ljubaznim domaćinima koji su nam uljepšali boravak. Nakon dvadesetak minuta vožnje stigli smo do Kotora. S povijesti grada upoznala nas je vodičica koja je krenula s nama iz Perasta. Prošli smo glavnim ulicama i trgovima i posjetili poznatije palače, javne zgrade i institucije te crkve i samostane. Osobito treba istaknuti crkvu Sv. Klare posebnu po monumentalnom, predivnom, mramornom oltaru, crkvu Sv. Marije od Rijeke u kojoj se čuvaju zemni ostatci bl. Ozane Kotorske te katedralu Sv. Tripuna u kojoj se na katu nalaze slike i skulpture. Imali smo i slobodno vrijeme za samostalan obilazak grada koji odiše poviješću i tradicijom, a poseban ugođaj su stvorili zvuci violina na ulicama.
Zalaskom sunca završavao je i naš dvodnevni obilazak Dubrovnika i Zaljeva svetaca, no naš ispunjen duh i mašta preselili su ugođaj u bus. Uživali smo u predivnim pogledima na obalu impresionirani susretom s peraškim otocima i njihovim odsjajem. Treba spomenuti i posebnih pet minuta putovanja trajektom na trajektnom prijelazu Kamenari kojim smo skratili put. Kako je noć sve više dobivala svoj sjaj mi smo postajali sve ispunjeniji dojmovima, koje smo jedni drugima podijelili u busu. No osim dojmova ispitali smo i naše znanje kratim kvizom nakon kojeg smo bez obzira na pobjedu i poraz svi jednoglasno pjevali i uživali u zadnjim trenutcima putovanja.
Svakako treba zahvaliti našim razrednicima koji su nam omogućili ovu terensku nastavu i koji su nas strpljivo čuvali, otvoreno razgovarali, sudjelovali u zabavama te nam time omogućili sasvim drugačije viđenje jedni drugih i u svemu sasvim nove i bolje odnose.
Petra Juričević, 4.a
