Na temeljima kulture zapadne civilizacije
Nedjelja, 23. kolovoza. Napokon je dočekan i taj dan! Naime, bio je to dogovoreni datum našeg polaska na sedmodnevno studijsko putovanje, koje je obuhvaćalo znamenitu državicu San Marino, Italiju, ali ponajviše od svega – drevnu Grčku. Okupili smo se na kolodvoru u predvečerje toga dana, ali ne samo mi, maturanti, nego i učenici drugih i trećih razreda, odnosno, svi oni koji su željeli i mogli ići. Pratili su nas naši razrednici Neven Nižić i Željka Jadrošić te profesori Tea Radović, Ratko Rušev, Hrvoje Madžar, č. s. Viktorija Gadža, Elvira Katić i gđa Irijanda Barbaroša. U osam navečer, ispraćeni zalaskom sunca, krenuli smo autobusima prema Italiji, točnije prema San Marinu, u koji ćemo stići oko dvanaest sati kasnije.
San Marino okupan kišom
U ponedjeljak ujutro, tik pred samu zoru, u Italiji su nas dočekale neočekivane kapi kiše što su udarale o stakla autobusa. Nažalost, vrijeme nam nije išlo u korist ni tijekom našeg posjeta San Marinu. Zbog kiše koja je sve jače i jače padala nismo mogli razgledati tu predivnu i živopisnu državicu kako treba. Posebnosti te državice promatrali smo iz autobusa, onoliko koliko smo uspjeli vidjeti jer nam je gusta izmaglica mutila pogled koji se prostire s brežuljaka na kojima se ona nalazi. Svima nam je poznata legenda o Marinu s našeg otoka Raba, osnivaču državice. Naime, taj je klesar s prijateljem doputovao u Rimini, no zbog progona kršćana sklonio se na obližnje brdo gdje je izgradio kapelicu. Ta je kapelica uskoro postala jezgra grada San Marina. Trećeg rujna San Marino je proslavio svoj 1714.-i rođendan, što ga čini jednom od najstarijih država na svijetu. Iako rastuženi što nismo mogli razgledati San Marino, za tugu nije bilo mjesta jer je ono glavno što trebamo vidjeti još uvijek bilo pred nama.
Vožnju smo nastavili prema Anconi gdje smo se ukrcali na trajekt koji nas je cijelo to popodne te iduću cijelu noć vozio Jadranskim morem u Grčku. Atmosfera na trajektu bila je iznimno vesela, no, s druge strane, čovjek se osjeća drugačije kada se nađe okružen ničim drugim doli morem. Ipak, beskrajno plavo prostranstvo na neki način smiruje čovjeka.
Spektakularni manastirski kompleks Meteora u oblasti Kalambaka
Stigavši u grčku Igoumenitsu, u utorak ujutro, dočekalo nas je svitanje, a uskoro su se, skrivajući se iza epirskih brda, promolile zlatne zrake sunčeva svjetla. U Igoumenitsi se nismo nimalo zadržali, već smo krenuli prema Kalambaki, gradiću u središnjoj Grčkoj, u pokrajini Tesaliji. Putem smo mogli spavati, ali i promatrati predivan krajolik oko nas, brežuljke okupane jutarnjim suncem.
Kalambaka se nalazi u podnožju stijena vrlo specifična oblika, na vrhu kojih se nalaze pravoslavni manastiri pod nazivom Meteora, što u prijevodu s grčkog znači lebdeće stijene, a pripadaju svjetskoj kulturnoj baštini na popisu UNESCO-a. Aktivnih manastira je ukupno šest (nekad ih je bilo više od dvadeset); Megalo Meteoron (najveći), Varlaam, Sveti Stjepan, Roussanou, manastir Svetog Trojstva i Sveti Nikola Anapausas. Stijene koje strše iz zemlje i na koje se, naizgled, gotovo nemoguće popeti, bile su izvrsno mjesto za gradnju samostana, ako uzmemo u obzir povijesne prilike u trinaestom stoljeću, kada su manastiri i nastali, za vrijeme napada Osmanlija.
U Kalambaki smo posjetili i radionicu izrade ikona gdje smo mogli saznali više o postupcima izrade, a mogli smo, ako smo htjeli, i kupiti neke od brojnih suvenira iz bogate ponude njihove suvenirnice. Noć smo također dočekali u Kalambaki, gdje smo navečer, naravno, išli vani i zabavili se, ali sve to u umjerenim količinama.
Delfi – starogrčko svetište i proročište u Fokidi, pod planinom Parnas
Srijeda, 26. kolovoza. Gotovo čitav taj dan bio je rezerviran za posjet najvećem proročištu antičke Grčke, a to su bili Delfi. Legenda kaže da se jednom prilikom Apolon prerušio u delfina (otuda i naziv Delfi) kako bi svojim prvim svećenicima, koji su tada još bili ribari, pokazao put do proročišta. Apolonovo proročište, ili, bolje rečeno, njegovi ostatci, nalaze se na obroncima gore Parnas. Proročište, samim time i proročanstva (to su zapravo bili više savjeti), za ondašnje Grke bila su – sveta stvar. Prije svakog velikog događaja dolazili bi ondje pitati za savjet. Proročanstva je izgovarala proročica Pitija sjedeći na tronošcu iznad pukotine iz koje se diže tzv. omamljujuća struja, no ima nešto zanimljivo u svezi s tim. Njezini savjeti uvijek su imali dvojako značenje. Na primjer: kada je lidijski vladar, imenom Krez, odlučio zaratiti na Perzijance, otišao je u Delfe da zna hoće li pobijediti ili ne. Pitija mu je rekla da će ako zarati protiv Perzijanaca uništiti veliko kraljevstvo. Mislio je da se to odnosi na golemu Perziju, no odnosilo se upravo na Lidiju, njegovu iznimno naprednu, ali teritorijalno ne baš veliku zemlju na području Male Azije. Delfi su prestali s radom krajem 4. st. kada je car Teodozije zabranio djelatnost svetišta. Zanimljive stvari smo vidjeli i u Arheološkom muzeju, a svakako je najpoznatiji kamen „Omfalos“ koji je označavao ovo mjesto kao središte svijeta.
Nakon Delfa krenuli smo prema glavnom gradu Ateni, u koju smo došli predvečer istog dana. Dio vožnje autobusom bio je rezerviran za nagradna pitanja (prilikom gotovo svake vožnje smo imali priliku za osvojiti nagradu), a nagrade su bile razne, od suvenira do prijenosnih punjača. Navečer je s trga u blizini hotela „pucao“ čaroban pogled na osvijetljenu Akropolu koju ćemo posjetiti sutradan.
Atenska akropola – najpoznatija akropola stare Grčke
Četvrtak je bio velik dan jer smo išli u razgledavanje znamenitosti po kojima je Atena, ali i sama Grčka poznata po cijelom svijetu. Prvi na redu bio je atenski stadion na kojemu su se održale prve moderne Olimpijske igre 1896. godine. Ogromni stadion, izgrađen na temeljima onog antičkog, može primiti čak 70.000 gledatelja, a ispred njega se nalaze zastave država koje su među prvima sudjelovale na modernim Olimpijskim igrama. Na njemu se, osim sportskih događanja, održavaju i koncerti, pa je jednom prilikom ovdje pjevala i Madonna.
Put nas je odveo dalje na Akropolu. Akropola je bila sakralno mjesto antičke Atene. U početku je bila izgrađena od drva, no spalili su je Perzijanci. Kasnije, kada je na vlast došao poznati Periklo, Akropola je obnovljena, a na njoj su radili neki od najpoznatijih antičkih kipara. Ulaz u Akropolu predstavljaju Propileji kroz koje je prolazio Sveti put. Ovaj je ulaz djelo kipara i arhitekta Menzikla, koji je uz poznatog Fidiju radio na Akropoli. S desne strane Propileja nalazi se hram Nike, božice pobjede. Svakako najpoznatije arhitektonsko djelo ovdje jest Partenon, hram božice Atene. Hram je ukrašen dorskim stupovima s kanelirama (okomitim naborima), a njegove metope, djelo kipara Fidije, bile su ukrašene reljefima koji su prikazivali gigantomahiju te scene iz Trojanskog rata. S druge strane Akropole nalazi se Erehtejon, hram posvećem, prema nekima Posejdonu Zemljotrescu (Erehtheus), a prema drugima kralju Erehteju. Zanimljiv je trijem ukrašen karijatidama (stupovi u obliku žena). Te žene gledaju prema Kariji (danas jugozapad Turske), koja je njihov rodni kraj. Nakon što smo na Akropoli „opalili“ dosta fotografija i naravno popularnih selfieja, posjetili smo i ostale znamenitosti, a među njima su: u potpunosti rekonstruiran Atalov trijem unutar kojega se danas nalazi muzej, antička Agora, mjesto okupljanja i trgovanja, Areopag, brežuljak koji je nekada predstavljao sudnicu te Hefestion, hram posvećen bogu Hefestu.
Uslijedio je posjet Parlamentu koji se nalazi na Trgu Sintagma. Ondje smo stigli desetak minuta prije same smjene straže (Evzoni). Mijenjaju se svaki puni sat, a teatralna i stilizirana smjena je posebno zanimljiva turistima. Stražari stoje mirno ispred tzv. Groba neznanog vojnika koji predstavlja sve one koji su se žrtvovali za Grčku.
Ostatak dana proveli smo u Arheološkom muzeju, u kojem se čuva poznata zlatna Agamemnonova maska, koju je arheolog Heinrich Schilemann pronašao u Mikeni. Muzej obiluje raznim kipovima, vazama, antičkim nakitom i zaista je prostran. Nekoliko sati vremena nije dovoljno da bi se sve pomno razgledalo.
Na najjužnijem vrhu Atike smjestio se Posejdonov hram
U petak smo posjetili rt Sounion na kojem se nalazi hram Posejdona, boga mora. Vrijeme smo kratili tražeći potpis G. G. Byrona, jednog od najpoznatijih pjesnika romantizma, koji se kao i mnogi drugi, potpisao na stupove hrama koji još uvijek prkose zubu vremena. Nedaleko od Posejdonovog hrama nalazi se djelomično sačuvan Artemidin hram. Jedan dio toplog popodneva na Sounionu iskoristili smo za kupanje u izrazito plavom moru, a drugi dio za šopingiranje po atenskim trgovinama. No, iz trgovina smo se morali pokupiti relativno rano jer se većina njih zatvara u sedam navečer. Ostatak večeri bio je zanimljiv jer se proslavio jedan 18. rođendan. Bilo je plesa i zabave.
Eleuzinske misterije – najpoznatije i najvažnije od svih misterijskih kultova u antici
Subota, 29. kolovoza, naš pretposljednji dan u Grčkoj, bio je rezerviran za kupanje na plaži u atenskoj elitnoj četvrti Glyfadi, ali prije toga smo posjetili Eleuzinu. Eleuzina je bila svetište posvećeno Demetri i njezinoj kćeri Perzefoni, a u kojem su se održavali misteriozni obredi. Čak su i u antičko doba samo oni koji su sudjelovali u tim obredima znali o čemu se uistinu radi. Ondje se nalazi i špilja koja je navodno jedan od ulazaka u Had, grčki podzemni svijet kojim lutaju sjene umrlih. U muzeju se također mogu vidjeti razne stvari, ali posebnu nam je pozornost zaokupio ostatak glomazne karijatide s hrama. Kasnije smo opet potražili osvježenje u bistrom Egejskom moru.
Od Korintskog kanala, preko Epidaura i Mikene do Zadra
Nedjelja je bila naš posljednji, ali jako naporan dan. Naizmjenice smo se vozili i razgledavali. Prvo smo pješice prešli preko pomalo zastrašujućeg Korintskog kanala. Kanal iskopan u devetnaestom stoljeću, dužine šest kilometara, a širine dvadesetak metara, spaja Korintski i Sorunski zaljev te tako brodovima znatno skraćuje put iz Jonskog u Egejsko more.
Zatim smo se odvezli do Epidaura, nekada Asklepijevog svetišta, no danas ondje stoji jedno od najvećih grčkih kazališta koje je moglo primiti čak 12.000 gledatelja. Neki su bili oduševljeni i sa zadovoljstvom testirali akustiku, a teatar nam je poslužio kao idealno mjesto gdje smo snimili i dio reklame za Nescafe. Zatim je na red došla Mikena, prijestolnica mitskog kralja Agamemnona, čiji je brat bio oženjen lijepom Helenom, a nalazi se u pokrajini Argolidi. Grad su okruživale zidine koje su Grci zvali Kiklopskim zbog velikih komada kamenja od kojih su izgrađene. Još je očuvan ulaz, a iznad arhitrava se nalati trokutasti zabat ukrašen dvama lavovima koji su se uspeli na stražnje noge, odnosno tzv. Lavlja vrata. U Mikeni smo snimili drugi dio reklame za Nescafe, a vrijeme nismo puno trošili na razgledavanje jer nas je u obližnjem restoranu čekao ručak. Treba spomenuti i Atrejevu riznicu, koja se nalazi izvan grada. To je zapravo grobnica pripisana mitskom vladaru Atreju, Agamemnonovu ocu. Ostatak popodneva smo se uglavnom vozili prema zračnoj luci grada Patrasa, trećeg po veličini grada u Grčkoj. Vrijeme do polaska aviona smo proveli smo ispijajući kavu u kafiću u obližnjem selu. Avion je poletio nešto prije jedan sat u noći i, hvala Bogu, sigurno smo sletjeli u Zagreb iz kojeg smo se autobusima vratili u Zadar, u ponedjeljak, u ranim jutarnjim satima.
I što reći nakon svega? Grčka je predivna zemlja, bogata poviješću, mjesto gdje su udareni temelji gotovo svemu čime se danas bavimo, puna prirodnih ljepota, jednom riječju – veličanstvena. Iz ove zemlje izašli smo bogatiji za cijelo jedno iskustvo. Sve ono što smo doživjeli u Grčkoj dijelili smo s drugima, sa svojim prijateljima, poznanicima, profesorima. Upravo zato je naša radost bila veća. Prave uspomene ostaju u nama samima, u našim srcima. To možda nisu fotografije, kupljeni suveniri, pa čak ni sjećanje koje s vremenom može izblijedjeti. To su – u nama potaknuti osjećaji. A, najviše od svega, ljudi pamte – osjećaje.
Iva Knežević, 4.b