Prag je grad koji diše i mislim da je cilj uhvatiti ritam
Dana (ili prije noći) 22. kolovoza 2016. godine u preranojutarnjim ili jakokasnovečernjim satima, klasičari su krenuli na studijsko putovanje. Ove godine bili to su bajkoviti Salzburg, zapanjujući dvorci Bavarske, zadivljujući Prag i aristokratski Beč. Sedam dana bilo je pred nama i rijetko tko je zaista bio spreman na sve što nas je čekalo, ali nekad se jednostavno morate udobno smjestiti u svojem sjedalu i samo prepustiti. Neke stvari, pojave ili događaji funkcioniraju samo na taj način.
Našu veličanstvenu pratnju činili su profesor Hrvoje Madžar, koji je ujedno bio i voditelj putovanja, profesorica Katica Negro Kovačević, zaslužno na mjestu zamjene naše razrednice, profesor Marijan Pranjić ili Pranjić Marijan (tako se profesor voli predstavljati), č.s. Viktorija Gadža te jedan jedini profesor Damir Sikirić. Agencija nam je dodijelila i službenog vodiča – zanimljivu i punu informacija (baš kao što i vodiči trebaju biti) gospođu Natašu Prezime ??
Prvu večer nekima je bilo iznimno teško zaspati što zbog nekih koji nisu mogli suzdržati svoj entuzijazam, što zbog toga što se nikako nisu mogli namjestiti, ali neki vješti ukrali su sna koliko im je bilo potrebno (circa). Moj cimer u autobusu, poznat svima kao Jure, i ja počeli smo gledati jedan film i na tome je nekako stalo. Sedam dana i odgledali smo tih 40 minuta. Što bi značilo da bi ovaj članak mogao postati zanimljiv.
Sutradan ujutro, dok smo nezamjetno preletjeli Sloveniju kroz jedno dvije ure putovanja, oko jedanaest sati ujutro došli smo do Salzburga (Austrija). Salzburg je grad u istoimenoj pokrajini koji je dobio svoje ime po rudnicima soli. U današnje vrijeme najpoznatiji je po Mozartovoj kući u kojoj se veliki skladatelj rodio te po prihvaćanju moderne umjetnosti što se vidi iz priloženog kad se dođe na glavni trg jer čovječuljak položen na vrh zlatne kugle sigurno nije vrhunac baroka. Također je poznat i po prvom samostanu u Europi koji je prepoznatljiv iz filma Moje pjesme, moji snovi.
Nakon kratkog razgleda Salzburga slobodno smo vrijeme iskoristili slušajući savjet našu vodičku Natašu te se uputili u jedine dvije trgovine u cijeloj Austriji i Njemačkoj koje prodaju originalne, ručno rađene Mozart-kugle zamotane u lijepu srebrno plavu ambalažu, sjeli smo u autobus i uputili su prema Münchenu.
Odmah pri ulasku u taj njemački grad, većina muške populacije našeg studijskog putovanja došla je do zaključka da nakon sljedećeg mogu kući. Naime, pred nama je stajala Allianz Arena u svom svojem balonastom sjaju. Znate one papire za umatanje koji su zapravo plastika s mjehurićima koje su svi pucketali kao djeca? E pa … meni na to liči ta arena. Kasnije je vodička objasnila da je to zbog temperature zraka tijekom različitih godišnjih doba kako bi arena ostala čitava jer nema baš najjači potporanj. Također, napomenula je da je to arena dvaju njemačkih klubova: Bayern Münchena (crveni tim; ujedno i najpoznatiji) te München 1860, tzv. Sechzigera (plavi tim), s tim da je i njemačka reprezentacija povremeno tu domaćin. I bili smo u svim svlačionicama. Nekako je to valjalo spomenuti … ne znam zašto.
Nakon pokupovanih dresova, mogli smo krenuti prema hostelu. Tamo nas je dočekao čovjek sa stimulacijom brave što je odmah značilo da nas 75% neće moći isprva ući kroz vrata svoje sobe. Tako je nekako i bilo … samo su se usklici čuli hodnikom. Među njima i profesor Pranjić koji je bio nama preko puta. Također, nakon što je uspio ući u svoju sobu (uz pomoć malih ruku koje su se složile) bio je ugodno iznenađen televizorom u sobi, a neugodno natpisom 10 € preko cijelog televizora. Zaista strašno!
Slobodno vrijeme prozvali smo predvečernjim izlaskom jer do 21 i 30, dokad smo se morali vratiti, mrak tehnički nije ni skroz pao. U stilu prave predanosti šali Dino V., Magdalena Ivić te moja malenkost šetali smo sa sunčanim naočalama nabijenima na nos. Možda bih mogla i spomenuti da sam u pidžami izašla vani, ali to je sasvim druga priča. Da se razumijemo, nismo se žalili na »kratku« satnicu jer nismo glupi toliko. Zato smo lijepo sljedeće dane uživali u duljim noćnim izlascima.
To je bila i večer kad smo našli prvu pivnicu cijelog studijskog (a bilo ih je ohoho), no bolje je ne reći sve. Nakon povratka u hostel uslijedila je tipična večer u novom okruženju. Na kraju smo završili skoro svi u istoj sobi i samo se predozirali čokoladom. Eh, da je to bilo tako samo prvu večer… ali umalo zaboravih: M. Ivić pokušala je ući u ormar. To mi je nekako bio vrhunac večeri.
Sutradan smo obišli München, koliko-toliko. Prekrasan grad koji je među Nijemcima, kako nam je rekla gđa Nataša, najpoželjniji za život. Uz sve znamenitosti pa i pivo po kojem je bio i još prije poznat (redovnici su proizvodili pivo za narod, a pogotovo radnike, jer je pivo na kraju krajeva prehrambena namirnica), München ipak nosi ožiljke jednog propalog carstva. Naime, Adolf Hitler tu je započeo svoj politički uspon pa se nacizam upravo iz Münchena proširio na cijelu Njemačku. Grad se danas toga srami, ali više ne skriva svoju mračnu povijest – da se nikad više ne ponovi, dodali bismo! No, neke je stvari bolje ostaviti u prošlosti.
Katedrala u Münchenu bila je prva od tri koje uključuju legendu o vragu (druge dvije su u Regensburgu i Beču). Pokušavajući se dokopati njegove duše, vrag se htio nagoditi s graditeljem kako će mu pomoći da završi katedralu na vrijeme ukoliko ona bude bez prozora kad on uđe u nju. Graditelj se tobože složio, ali to, naravno, nije ispunio, a vrag se uzradovao, pa kad je ušao u katedralu po graditeljevu dušu, prozore su prekrivali bočni zidovi tako da prozori kao da nisu bili tamo i otad stoji otisak vragove noge taman prije nego što je uspio pobjeći. Sve su legende zanimljive … ne brinite.
Poslije Münchena, išli smo u Neuschwanstein, jedan od triju dvoraca Ludvika Drugog. Naime, vladar koji to nije htio biti na način na koji su ga tjerali da bude, tj. da bude samo figura i kima glavom na sve što savjetnici odluče, htio je biti pravi kralj, ali onaj pravi u smislu iz bajke. Tako je započeo graditi te dvorce, odnosno u prijevodu na naši: dugove. Bavarska je toliko dugo bila u dugu zbog tih dvoraca da ih je na kraju tek njihov moderni turizam otplatio. No, sad barem dobrano zarađuju na njima. A kako i neće! Oduzimaju dah. Neuschwanstein ili poznatiji svima kao Disneyjev dvorac, doista je nešto čudesno. Također … prepun labudova (schwan znači labud, nemojte brkati sa schwein – bili smo upozoreni i na to).
Zatim je slijedio Linderhoff, još jedan od njegovih rastrošnih remek-djela. Linderhoff možda više djeluje kao ljetnikovac nego prava palača, ali njegovi su vrtovi nešto izuzetno. Kao i prostorija ogledala. Zaista, Ludvik je htio biti u bajci, ali i nama je ostavio taj dojam pri svakom koraku ture.
Povratak u hostel, nešto duži izlazak negdje do jedanaest i ponovno okupljanje u lokalnoj pivnici (e sad već previše odajem), a zatim povratak gdje smo još smjeli biti do ponoć i nešto u disku hostela. Sve u svemu … vesela večer i posljednja u Münchenu. Sutradan: Regensburg, Plzen i Prag.
Srijeda ujutro – odšuljali smo se do mjesnog dućana jer Lidl ne radi prije osam te poharali sve živo. Slatko, slano, vode, pića, voće; nema što ne. Odlazak do Regensburga. Prekrasan maleni gradić u dva dijela koje povezuje most i još jedna legenda koja uključuje vraga. Koliko smo ga spominjali, mogao je lagodno biti vodič. Naime, dvojica su se natjecali za most koji će povezati grad i gradila su se dva mosta. Jedan je tražio vragovu pomoć i on ju nudi, ali traži prve tri duše koje pređu taj most. Graditelj pristaje i vrag sagradi njegov most prvi, no graditelja počne gristi savjest jer ne želi da ljudi umru zbog njegove nepromišljenosti. Tako da pošalje pijetla, magarca i psa i oni postanu vragove tri duše. Vrag ljut jer je izigran, udari tako snažno most te je to navodno razlog zašto most ne ide skroz ravno. Također, s druge strane mosta nalazi se katedrala s čije se prednje strane nalazi toliko kipova da nam je vodička postavila, izgleda, učestao izazov. Naime, treba pronaći kip graditelja koji je sebe postavio kao da će skočiti s katedrale. Mislim da je Veronika bila ta koja ga je navodno našla. Ja ništa nisam vidjela. Što od sunca, što od toga što stvarno nisam.
Tijekom našeg slobodnog vremena, nakon ukusnih krafni, svratili smo u kafić gdje nas je poslužio naš momak. Iz Mostara. Zamislite naše veselje. Ivićkino ne. Njoj nije donio kavu, samo žlicu. Još je uvijek u šoku zbog tog događaja.
Nakon Regensburga, uputili smo se prema Češkoj, tj. Plzenu. Plzen nam je bio zanimljiv isključivo iz razloga zvanog pivovara i bilo je nas sretnika koji smo se provukli s punoljetnom grupom u čijoj je turi bilo uključeno degustiranje. A što da vam kažem … nekad treba samo dignuti ruku za neke stvari. Toliko je jednostavno. Plzen je poznat po pivu Pilsner Urquell i mogu Vam reći da uopće nije loše.
Napokon je na red došla zvijezda cijelog studijskog putovanja: Prag. Svakako ga nazivaju: zlatni grad, grad koji ne spava, grad studenata, grad glazbe, grad kulture, grad svijeta, itd. I mogu vam reći da je Prag sve to. Prije smještaja, sjeli smo večerati i dobro nam je došlo. Pogotovo Luciji Veršić koja je složila takvu rečenicu da sam ja o tome razmišljala za svakom narednom večerom: »Konobar me izbjegava. Bit će je vidio da sam sve pojela tako brzo pa se sad boji ako mi se približi i da njega ne načnem.« Glad čini čuda, ljudi moji.
Jutro nakon raspakiravanja i useljavanja u prekrasne hotelske sobe nastavilo se upoznavanjem s gradom. Dobili smo dvije vodičke i obje su pričale hrvatski, no vodička koju su dobili maturanti bila je vrhunac cijelog razgledavanja. Tako vesela i pristupačna osoba, gotovo da ne djeluje tipično češki. Upoznali smo i prešli cijeli praški dvorac i posjed oko njega. Simpatična informacija je da smo ugledali puno parova kako se vjenčaju. Doslovno, žene u vjenčanicama šeću okolo dok ih zbunjeni turisti promatraju. Srećom, vodička nam je objasnila da je predsjednikova kuća (praški dvorac) popularno korejsko odredište za vjenčanje jer se u nekoj njihovoj sapunici glavni par upoznao upravo u kompleksu tog dvorca. Zanimljivo je to, samo što stvarno morate paziti da ne upadnete u sliku.
Karlov most nešto je što smo svi čekali. Zatvoren je za automobilski promet još od šezdesetih tako da su pješaci glavna populacija mosta, prvotno se zvao Kameni most, ali kako je Karlo Četvrti položio kamen temeljac, sad most nosi njegovo ime. Također, most je ukrašen s trideset kipova i statua, mada su svi u današnje vrijeme zamijenjeni replikama. Nakon mosta, otišli smo do Starogradskog trga gdje smo promatrali praški Orloj ili najstariji astronomski sat koji još uvijek radi. Uslijedio je odlazak u hotel na ručak te slobodno vrijeme cijelo popodne do odlaska na posebnu večeru. O tom potom.
Slobodno vrijeme bilo je tipično iskorišteno: Hard Rock cafe, Starbucks, suvenirnice te puno (a pod puno zaista mislim puuuno) slikanja po tom divnom gradu. Pogotovo Karlovu mostu. Povratak u hotel malo ranije da se stignemo spremiti (u prijevodu da ja stignem viklere staviti) za večeru, ali i izlazak nakon. Prije večere otišli smo u još jednu šetnju Pragom i do Židovske četvrti. Tamo se nalazila sinagoga kojoj sam zaboravila ime, ali je imala zanimljivu legendu o kamenom divu imenom Golem koji još uvijek spava na tavanu. Svakako istražite. Također smo vidjeli, doduše kroz maleni prozorčić (ali ne žalimo se), židovsko groblje koje toliko zbijeno da najvjerojatnije šibica ne bi pala na zemlju da je bacite već bi odzvonila o koji kameni blok. No, naši su mudraci došli do zaključka da se tu može još bolje iskoristiti prostor. I da … groblje je navodno ukleto.
Večera na Vltavi bila je definitivno jedan od najljepših doživljaja, a odlična je hrana i pomogla u presudi. Profesor Madžar bio je iznimno velikodušan pri rezanju praške šunke i za svakoga tko je htio komad, imao je pokoju lijepu riječ što nas je sve ugodno nasmijalo. Predanost hrani našeg naroda fascinantna je. Nakon večeri, svi smo se popeli na gornju otvorenu palubu te uz priču (Antonio Miočić, Magdalena Ivić, moja sestra i ja) polako izgubili pojam o vremenu.
Odlazak s broda te ponovna šetnja Pragom do diska na pet katova. Mogu vam reći da smo se šaltali među tim katovima kao ludi, ali na kraju svi su ostali na trećem kao prava ekipa. I bilo nam je odlično. No, nećemo previše odavati.
Sutradan praški vidikovac ili Petrinsko brdo s Petrinim tornjem koji je umanjena replika (šezdeset i nešto metara) Eiffelovog tornja te prekrasan park ruža ispred tornja. Iznimno lijepo mjesto za opuštanje. Uz kratku šetnju, uslijedio je povratak u hotel te smo cijelo popodne dobili slobodno što je urodilo prekrasnim iskustvom šetanja po Pragu i upijanja njegova duha. Prag diše. Do tog sam zaključka došla. To je grad koji diše i mislim da je cilj uhvatiti ritam.
Bez obzira na pregršt vremena i na nalaženje savršenih hlača (Ivić me shvaća), još uvijek nekako nije bilo dovoljno da se barem malo ne zakasni. Stoga smo uživljene u snalaženje po Pragu, riskirale naučeni put skrenuvši par ulica prije. Mogu se pohvaliti da smo točno došle gdje smo trebale. Ponos.
Nakon večere, ovaj su nas put profesori kolektivno vodili u pivnicu i bilo je nezaboravno. Nakon toga, povratak u hotel te jedan sleepover. Ali neću odati tko i gdje. Subota ujutro bila je rezervirana za Kutnu Horu. Došli su u ekstremno poznatu kosturnicu i tako sam se naljutila (pa i razočarala) kad nisam mogla ugledati najpoznatiji predmet od tih kostiju. Naime, famozni luster nigdje nije bio za vidjeti osim na slici uz koju je pisao da je na renovaciji. Peh, ha?
Razgled Kutne Hore, vrijeme za ručak, a onda rudnici srebra. Vodička je bila dosta mlada pa možda zato malo zbunjena te smo mi počeli njurgati na što je profesorica Katica uzviknula: »Samo to ne, samo nemojte njurgati«, kroz smijeh, doduše. No, čim smo dobili one nezaboravne kimone i počeli pjevati od Eye of the tiger, Phenomenal, Rockyjeve glavne teme pa sve do Boba graditelja, mislim da je bila ponosna. Ne možete nas izbaciti iz takta i gotovo. Osim Dina u rudnicima. On to nije baš najbolje podnio. I Vala. On je jednostavno obustavio promet onima koji su se našli iza njega, ali bojim se da rekord bubanja glavom odnosi Petar. Dobro je čitav izašao čak i s kacigom.
Povratak u Prag i slobodno vrijeme koje su svi iskoristili za neke posljednje sitnice (oni koji su još uvijek imali nešto novca, to bi možda bilo ispravnije za reći) te zatim za spremanje jer je tu večer bio Cro-party. Dakle, svi naši koji imaju ekskurziju u Pragu na jednom mjestu. Kad smo došli tamo, odmah da vam kažem kako je većina nas pristala platiti devet eura ili dvjesto kruna za ponovni odlazak u onaj drugi disko jer je bilo toliko zagušljivo i smrdljivo i prepuno i loše se glazbe nanizalo (*kašalj* cajke *kašalj*), no čim smo mi preuzeli podij, to je odmah bila druga priča. Doduše, još uvijek mi nekako prelazak s Čavoglava na Kolovođu nije jasan, ali u redu. A da smo rasturili u tri ujutro na Dalmatinac sam, to vam mogu potvrditi. Treslo se koliko smo predano pjevali. Zašto? A ljubav, nostalgija, predanost te prkos jer smo bili jedini Dalmatinci u cijeloj prostoriji. Ha-h, a tko nas ne bi čuo?
Sutradan oproštaj od najljepšeg grada u kojem sam bila, a nisam bila u toliko malo. Zatim je uslijedila vožnja busom do tog dičnog i meni dobro poznatog Beča. U Beču smo posjetili Prirodoslovni muzej, no pola sata u njemu bezobrazno je malo tako da smo barem vidjeli dinosaura koji se miče i reži i sve… U međuvremenu smo izgubili Marina, ali iskrsnuo je odnekud nakon nekog vremena. Sve je dobro što se dobro svrši.
Prolazak kroz Hoffburg te odlazak prema Stephansdomu, bečkoj katedrali za koju se veže naša posljednja legenda s vragom. Naime, šegrt je bio zaljubljen u kćer glavnog graditelja koja se zvala Marija. On je priznao svojem nadređenom što osjeća i to se glavnom graditelju nije toliko svidjelo ali je obećao ruku svoje kćeri ukoliko on završi dva zvonika u roku godine dana. Šegrt pristaje, svjestan u što se uvalio, polako se kraj godine bliži i ovaj zatraži pomoć od vraga. Vrag pristane sagraditi ih ukoliko šegrt nikad više ne zazove ime Isusovo i ime Marijino. Pomalo lakouman, šegrt odmah pristane i zvonici su bili gotovo sagrađeni. Jedan dan šegrt je sjedio na skeli i ispod skele prošla je kći glavnog upravitelja,a on se nije mogao suzdržati te ju zazove imenom na što se zvonici uruše i danas su oni i dalje niski i nose naziv Poganski tornjevi. Uz njih se ističe Steffi, najviši zvonik katedrale.
Nakon kratkog slobodnog vremena uslijedio je povratak za Zadar. Negdje pred kraj putovanja, nakon bezbroj partija aliasa, neki budni uključujući Dina, Ivićku i mene, rezimirali su naše putovanje. Pitanja su bila repetitivna: najbolji dan, najbolji događaj, najbolji dio, najgore što se dogodilo i ostala tipičnosti. Došao je red na mene za odgovore i ja ih nisam baš imala. Iskreno, najbolji dio bio mi je cijeli dio. I mislim da to govori mnogo. Ako ne govori mnogo, govori barem dovoljno da se shvati kako mi je u suštini ovo bilo jedno od najljepših putovanja u životu i da ću za jedno dvadeset godina gledati slike sa sjetnim smiješkom na usnama te se prisjećati svakog trenutka provedenog s divnim ljudima na predivnim mjestima u jedno posebno vrijeme u mojem životu. Sve u svemu, Pragu skidam svoj bordo šešir i uz naklon vičem: »Do viđenja!«
Matea Kaleb, 4.a
