NA 24. OBLJETNICI STRADANJA ŠKABRNJE
U srijedu, 18. studenog, u pratnji naših profesora Ratka Ruševa, č.s. Viktorije Gadža i don Ante Dražine posjetili smo Škabrnju, mjesto nedaleko Zadra, smješteno usred Ravnih kotara. Ondje se prije točno dvadeset i četiri godine dogodio težak ratni zločin. Istoga dana pao je i grad-heroj Vukovar. Stradali su i vojnici i civili, nedužni ljudi čiji je život iznenada prekinut nasilnom smrću.
Dan je bio ogrnut sumornim jesenskim vremenom, a mjesto nadvijeno teškim, sivim oblacima, kao da i oni imaju pamćenje i prisjećaju se tog strašnog dana u studenom 1991. godine. Valovi sjećanja i sućuti zapljuskivali su kuće, zidove, štale i povijali drveće. Zrak je bio težak i u njemu se osjećala bespomoćna jeka krikova što su ga ispuštale duše umirućih patnika pod terorom agresora.
Stigavši, pridružili smo se mirnoj, svečanoj rijeci ljudi koja je tvorila kolonu sjećanja, ljudi od kojih je velika većina njih, prije više od dvadeset godina, bila spremna žrtvovati svoj život da bi se izborili za svoju slobodnu domovinu, za bolji život budućih generacija. Sigurna sam da se sada po njihovim glavama vrzmaju nemirna sjećanja, koja, kovitlajući se poput uragana, vjerojatno bude isti onaj osjećaj straha, osjećaj… Ali, čekaj! Ja ne znam taj osjećaj jer nikada nisam doživjela rat na svojoj koži, i volim što ne znam, i ne želim da itko ikada više zna. Vjerujem da sve riječi ovoga svijeta nisu dovoljne da ga opišu.
Kolona se zaustavila na Spomen obilježju masovne grobnice, a treba napomenuti i da je uistinu bilo ljudi, ponajviše branitelja, iz svih krajeva Hrvatske. Ondje smo zapalili svijeće i pomolili se za hrabre duše žrtava rata. Kućama smo se zaputili nakon sv. Mise koju je predvodio Mile Bogović, biskup ličko-senjski.
Cijena koju su naši branitelji platili za ono što mi danas imamo, a ta je cijena jako visoka, ne smije biti zaboravljena. Dugujemo im zahvalnost. No, važno je još nešto: da se ne ponovi! Nikada više! Nikome više! Nigdje više! Danas smo, nažalost, svjedoci hladnoga vremena u kojemu se i dalje ubija, siluje, mrzi. A ja? Ja neprestano živim u nadi da će se u čovječanstvu probuditi ona iskonska iskra dobrote i rasplamsati u čistu ljubav koja će pobijediti mržnju (to je bila i poruka sv. Mise: ne živjeti i ne širiti mržnju). Možda tada ljudi neće otimati ono što pripada drugome, neće ubijati, neće mučiti druge. A oni koji su mrzili, ubijali, griješili, neka se iskreno pokaju za počinjene grijehe i neka im Bog oprosti.
Iva Knežević 4.b
