Divovi dalmatinskog srca
Dana 31. svibnja ove godine šačica nas probranih užurbanim se koracima uzvrpoljila po autobusnom kolodvoru. U urednu uru (oko dva sata poslijepopodne) svi smo se propisno nacrtali na dogovorenom mjestu, ispozdravljali sa svojima i uhvatili „put pod noge“. Za početak smo, na naše vrlo ugodno iznenađenje, dobili program (i potrebna pojašnjenja) o našem šestodnevnom boravku u Nagykanizsi od našeg generala trupe – časne Mirjam. Malo smo ga proučili na način „ne vjerovali dok ne vidjeli“ i tako te sitnice, ali djelovali zaintrigirano. Put je u početku bio dug, jer budimo realni i jest dug, ali blago nepoznavanje suputnika u minibusu budilo je ama baš ništa. Nismo na prvu kliknuli. No, to smo drage volje zdušno ispravljali cijeli dan kad se više nismo mogli rastaviti jedni od drugih. O tom – potom.
Uslijedilo je par pristaništa, zadnje tlo Hrvatske te čekanje na granici. Ispred nas je bio zapeo autobus u kojem je očigledno bilo puno ljudi jer je pregled dugo trajao. Zašto ovo pričam? Jer sam ja i moja bistra pamet u jednom trenutku izgovorila: ,,Pa majko, ima ih k’o Kineza!” da bih u sljedećem trenutku shvatila da su ispred busa stvarno bili Kinezi. Anegdota s elementima atomskog vica: neprocjenjivo.
Hrvatska nam je za petama (doslovno, nije Nagykanizsa previše udaljena), ali mi već osjećamo u zraku početke avanture. Stigli smo u đački dom njihove pijarističke škole (što je ušminkani izraz za našu školu) i zatekli tri djevojke koje su nas spremno dočekale: Ester, Estera i Julie. Pri predstavljanju, časna Mirjam je odmah registrirala da su tri Estere mada joj je ideja pala u vodu. Večera je bila poslužena. ugodno smo se pogostili. Kratka predavanja, uvodno upoznavanje s programom koji smo nezamjetljivo odlučili ignorirati u busu te razgovor o smještaju. Sve u svemu, dobrodošlica.
Smještaj po sobama je bio interesantan u svakom pogledu jer smo prvo bile uvjerene da smo negdje putem izgubile vrata da bismo na kraju shvatile da su to zapravo velike prostorije s deset kreveta. Mudrost nam nije jača strana. Okrivit ćemo umor. Ionako ga je bilo na pretek.
Naravno, kakav bi to bio odlazak na nepoznato mjesto bez prvovečernjeg razgovora do kasno u noć? To su oni prvi dani kad su svi hrabri, kad su svi lažno odmorni i kad se svi žele zbližiti. Nama je sve to pošlo od ruke. Odmah prvu večer nas se sedam, koliko nas je i bilo u sobi, zbližilo. Vrijedno žrtvovanja sata sna? Definitivno.
Sutradan ujutro nas je dočekalo iznenađenje. Naime, u šest i pol svakog jutra oglasi se kratka obavijest (buđenje) i zatim raspale glazbu s radija da se nitko ne bi niti slučajno dosjetio prespavati još koju minuticu. Prvo jutro je naravno uvijek najproduktivnije: sve smo se lijepo sredile, ustale čak i prije tog razglasa, tj. prije potencijalnog infarkta, pospremile stvari, napunile torbe i bile spremne za polazak čak i prije doručka. Uvjeravam vas da su sljedeća jutra bila daleko od toga.
Nakon doručka je uslijedilo upoznavanje u eko sobi. Sve u svemu, soba s vrlo nepraktičnim stolicama ako mene pitate. Svi smo se rukovali, imenovali, sporazumjeli kako na hrvatskom tako na engleskom, te bili podijeljeni u nama omiljene ”čopore”. Znate li osjećaj kad shvatite da je jedina riječ koju zapravo znate na mađarskom upravo ”čopor” i nije ono što mislite? Genijalno. Čopor je zapravo grupa, u ovom slučaju troje Hrvata, troje Mađara. Moj skromni čoporčić su sačinjavali: Boti, Sofia, Alexa, Lorena, Fedora i moja malenkost.
Putovanje nas je odvelo u Serdahelj gdje smo na svu sreću prisutnih postali odgovorni za tadašnji ručak. Došli smo do zaključka da nisu baš promislili tu ideju do kraja jer ipak … kuhanje i adolescenti … hm. Bilo je zabavno, sve u svemu. Boti, kao jedini muški, bio je poslan odmah na glavni posao i on je umijesio tijesto. Pomogle su mu i Alexa i Sofia i Lorena. Ja sam pak snimala i bilježila. Zatim je uslijedilo kratko predavanje o životu pomurskih Hrvata dok se tijesto dizalo. Gospođa koja je držala predavanje je govorila i na hrvatskom i na mađarskom što je bilo definitivno ugodno iznenađenje. Tijesto se diglo i posao je morao biti završen. Ja sam se bacila na nadjev. Umijesila sam smjesu od slatkog sira (naš nadjev je bio najbolji, samo da kratko istaknem) i krenula posipati ga po savijači vođena uputama nadležnih. Naša je bila gotova i bili smo ponosni. O jestivosti nismo baš htjeli previše raspravljati. Bila je barem lijepa za vidjeti.
Nakon toga kratka šetnjica do Doma kulture gdje smo vidjeli tipičnu pomursku hižu koja nema razlike sa sjevernim hrvatskim kućicama. Na kraju krajeva, sve dođe na isto. Uslijedila je šetnja do ručka. Lijepo su nas iznenadili kad smo shvatili da ipak nećemo samo jesti naše gibanice. Bio je cijeli ručak spremljen, a gibanice ostavljen za kraj. Čoporativni raspored sjedenja nije nam odmah na prvu „sjeo“. To je bilo forsiranje nekih niti dosegnutih granica, ali nismo se previše bunili. Wifi je bio ugrabljen, njihov je propust što ga nisu zaključali. Svi smo se dokopali željenog interneta. Da objasnim: velika većina nas se javljala roditeljima, obitelji, prijateljima preko intereneta, a ukratko – mi ga nikad nismo imali. Stoga je svaka prilika bila zlostavljana, ako ćemo pravo. Nakon ručka, iskušali smo naša kulinarska postignuća. Moram priznati, mada nisam obožavatelj slatkog sira, naša je bila izvanredna. Spremna za kulinarske kritičare. Možda čak i za Gordona Remseya, nikad ne znaš.
Zatim nas je dočekao kratak odlazak do župne crkve gdje je stariji gospodin pričao na hrvatskom. Bio je toliko ponosan na to da mu se nismo usudili reći da njegov kajkavski mi s mora ne razumijemo. Naučili smo dvije crkvene pjesme i uputili se prema busu na radionice. Radionice su nas dočekale krepane i nespremne tako da smo pomalo i izbjegavali. Oni koji su bili dovoljno sretni uspjeli su ih izbjeći u potpunosti. Manji propust u organizaciji i odmah nastaje nered. Stoga je bolje naše radionice o gibanicama, o rječniku, o našim školama ostaviti za neke vedrije teme.
Nakon radnog dijela dana, prije napete nogometne utakmice, uputili smo se u opuštenu šetnjicu gradom. Kratka šetnja nam je svima sjela, no mi smo poželjeli uistinu sjesti čim smo ugledali Irish Pub. Sama časna Mirjam se uvalila u nadolazeći problem nazvavši me ”šeficom” odmah prvu večer. Tako smo nas dvije sklopile dogovor da ako pobijedimo, ona nas sutradan vodi u Irish Pub.
Došli mi na teren, najedeni i nepokretni, ali borbeni divovi. Divovi, pitate se? Više smo bile za jednu glavu od svake, ali ne bi da je to utjecalo na tok igre. Mi smo krenule igru kao zezanciju, no ugledavši njihov fokus odmah smo prebacile u drugu brzinu i uskoro je bilo 3:1. Sve zahvaljujući Marti dok je za Irish Pub trebalo meni zahvaliti.
Ponovno ponoćno šurovanje, no nakon ovog je uslijedilo teško dizanje i usporeno spremanje, a tek drugo jutro! Nabijeni raspored nam nije davao prostora za otvoriti prozor, a kamoli udahnuti svježeg zraka, no mi Dalmatinci smo navikli na takve situacije stoga ih i znamo svladati.
Mura je bila ključ toga dana. Čim smo došetali do rijeke, gospodin nam je objasnio kako je to prirodna granica između Hrvatske i Mađarske i da je ono s druge strane Hrvatska. Najbolja točka dana je bio komentar časne Mirjam: ,,Ćao naši!” i nedugo nakon toga je uslijedio još bolji: ,,Možda hvata signal.” Hvala Vam, časna, uljepšali ste mi taj dan. Nakon ispiranja zlata koje nažalost nije urodilo plodom (nadam se da znate na što mislim) krenuli smo u radionicu gdje smo izrađivali cimere, tradicionalno cvijeće koje je izrađivano od krep papira i kojim su se ukrašavali mladenci, kola, konji i sve vezano uz pirovanje. Svugdje ih je bilo dok moje spretne ruke nisu mogle napraviti niti dva cvijeta vrijedna krajnje pozadine kočije. Tužno, ali istinito.
Zatim je uslijedio ručak ili boje reći Wifi postaja. Svaki ručak samo internet se hvata. Žao nam je, ali morali smo se čuti sa svojima. Nedugo nakon naglog ustajanja, zaputili smo se prema lončarskoj radionici. Pregledali smo sve, sudjelovali u izradi i izmoreni se odmarali u hladovini ogromnog vrta. No, to nije sve! Nakon toga je uslijedilo razgledavanje eko posjeda koje vodi njihov župnik. Moram priznati da je to bilo zaista zanimljivo i pohvalno. No svi su ga prestali slušati čim nas je doveo u veliku prostoriju i pred nas postavio hranu i piće. Svi su samo čekali nešto poput posljednjeg odbrojavanja, tj. neke zadnje rečenice da mogu navaliti. Brže je nestalo nego top shopove beskrajne ponude. Povratak u Dom je uslijedio te zatim još radionica i izrada panoa. Teško mi je priznati, ali ruku na srce, bilo nam je malo teško to sve koordinirati. Mi smo samo djeca, u neku ruku. No srčanošću pravih Dalmatinaca borili smo se protiv svih napasti te polako završavali svoje projekte koji su trebali biti zgotovljeni do rana jutra.
Nas je više zanimao onaj obećani izlazak. Naime, nisam ja dala časni da zaboravi, ali nije niti ona zaboravila. Uskoro nas je sve okupila te nas kolektivno odvela do Irish Puba. Ruku na srce, bilo je baš tradicionalno bez obzira što se nalazi u Mađarskoj. Mada Nagykanizsa nije Las Vegas, pa ne mogu reći: ”što se dogodi u Vegasu, ostaje u Vegasu”, ali to je jedini način da me shvatite da ipak sve detalje našeg noćnog izlaska ne smijem podijeliti. Samo ću pohvaliti časnu Mirjam i ujedno joj se zahvaliti što nam je svima platila piće i teti Elviri se zahvaliti na poticajnoj poruci da je i ____ prehrambena namirnica. Na vama je da dokučite što bi išlo na praznu crtu. I mogu vam reći da je bilo dobro.
Matea Kaleb, 2.a
Osvanula je srijeda, 6.30, buđenje. Naši domaćini zdušno su odlučili i ovo jutro započeti na isti ”ugodan” način kao i prijašnja dva dana. Glasna glazba i pomalo nerazumljive upute odgajateljice u Domu prekinule su našu vezu sa snom, koji je – budimo iskreni – bio prijeko potreban, navele nas na spremanje i odlazak na doručak. Već poznati miris meni voljenog čaja od šumskog voća okupirao je školsku kantinu. Upoznati s nekolicinom domaćina, lijeno smo podigli glavu u znak pozdrava. Pošto je ovo bio ”posljednji” doručak u školi, Matea i ja smo odlučile uzeti jedan suvenir. Dobro, uzeli smo tri, ali samo zato jer su došli u paketu. Maleni džem od jagode, nugat i još manji margarin. Nažalost, ja sam ostala bez nugata jer je, vjerojatno, pritisak moje torbe bio prevelik, pa je nastupila intervencija čišćenja. Nakon doručka, u 8:00 uputili smo se u sobu za sastanke. Profesorica Marija i njihova profesorica engleskog Melinda razjasnile su nam današnji plan. Trebalo je završiti projekte i plakate od prijašnjih dana – ali to nije sve – kako bi rekao naš profesor, neki su dobili i dodatne zadatke. No, čekajte, ako nazovete odmah, dobijete iznenađenje gratis. Mi nismo zvali, ali iznenađenje smo dobiti. Naime, uspjeli smo izvući malo vremena da razgledamo grad, uz uvjet da budemo gotovi oko 10:30 i vratimo se točno za sat vremena. Naravno, sobom je proletio uzdah oduševljenja i sreće sad već marljivih glavica.
Oko 9:00 započeo je rad po ”čoporima”. Na sreću, uspjela sam okupiti svoj, koji se nevjerojatno brzo razbježi kad su u pitanju zadatci. Čudno, zar ne? Lagano smo započeli razgovor od sinoć, koji se ticao riječi vezanih za mađarski i hrvatski jezik. Sigurna sam da nikad ne biste rekli da ”konjara” znači kuhinja, ”patika” ljekarna ili pak ”ruka” lisica, no o lisici, mislim ruci će malo kasnije biti više riječi. Vrijeme je polako prolazilo, naš se posao malo po malo bližio kraju i eto, nismo se ni okrenuli, došlo je vrijeme za razgledavanje. Naš vodič Adam, kojem sam ovaj put vjerovala što radi, doveo nas je do prve stanice – Dm-a. Djevojke smo, što još reći? Zatim je uslijedila kava, koju smo toliko dugo čekale, popraćena pogledom na divan Elizabetanski trg. Fontana, zaljubljeni parovi, sunce koje je pratilo naše putovanje natjeralo nas je da zaboravimo teške dane i na tren se malo opustimo, zagrizemo onaj slatki okus ”afrodizijaka”.
Točni kao i uvijek, nastavili smo svoj posao. Zajedničkim snagama pripremali smo naš program za goste koje će ovaj dan i sjećanja na njega, barem na dulje vrijeme, zabilježiti. Svaki pano imao je svoju priču. Jedan je pričao o ukusnim gibanicama, tradicionalnom mađarskom specijalitetu koje smo svi pokušali pripremiti i ne biste vjerovali, bilo je ukusno! Drugi je pak ispričao priču služeći se riječima koje je naučio kad je posjetio pomurske Hrvate u Serdahelj-u, treći je pokazao lončanice, četvrti je pažljivo izgovarao molitve koje su ostale u srcima svih nas, i Mađara i Hrvata. I naposljetku, ali ne i najmanje vrijedan – živi pano, koje su predstavile naše djevojke u tradicionalnim nošnjama, pokazujući kako su se to nekad djevojke udavale. S cvijećem u kosi, osmijehom na licu, veseljem u srcu ponosno su stajale pokazujući da nisu samo ljudi i njihova djela to što čini tradiciju, nego da i sama tradicija čini čovjeka. Kao što je Matea rekla: „Naši jezici dijele iste korijene bez obzira koliko je nama, Dalmatincima, nekad teško razumjeti Kajkavce i njima nas. Stoga smo, unatoč poteškoćama, uživali u onome što radimo. Sporazumijevamo se.“
Program smo završili sa pjesmom i plesom. Na tome se moramo zahvaliti našim domaćinima koji su se potrudili naučiti toliko hrvatskih pjesama i učiniti da se osjećamo kao kod kući iako smo bili udaljeni više od nekoliko stotina kilometara. S tim smo dokazali da je ljubav stvarno tajna dvaju svjetova.
Nakon plesa, pomalo iscrpljeni, neki od nas su odmah zaspali. Oni izdržljiviji su, pak krenuli u napad za opskrbu slatkišima koji su nam u sitnim satima bili ugodno društvo dok smo kroz razne priče upoznavali jedni druge i polako gradili naše prijateljstvo.
Ubrzo je uslijedila večera koja je onemogućila bilo kakvo kretanja naših tijela i pomisao na neočekivanu „revanš“ utakmicu koja je slijedila. No, ne brinite, sve je pošlo u redu. Nakon što smo se malo odmorili, susreli smo naše ”suparnice” kako se pripremaju. Mi smo se također pripremili, no na drugačiji način. Nasmijani, uz navijačku himnu „S ponosom narodu svom“, vođeni našom kapetanicom Marijanom, započeli smo igru. Sudac je bio ravnatelj (čovjek ima dobre naočale). Ako se možda sjećate priče o ruci i lisici, vrijeme je da vas uvedem u malo više detalja. Naime, djevojke su kako bi pomogle našim golmanima, često koristile ruke koje se u pravilu, koliko znam, ne smiju koristiti u igri. Stoga je hrvatska ekipa često vikala :“Ruka! Časna, recite da je ruka!“. To je izazvalo navalu smijeha pomiješanog s dozom čuđenja kod mađarskih promatrača. Ujutro sam saznala da je ruka zapravo lisica. Dakle, u tom spletu – prekršaja, ruku, auta (ne vozila) – Mađarice su postigle prvi pogodak. Citiram Lorenu koja je branila: „Što je ovo bilo?“ Spretan udarac, očito. U drugom poluvremenu, žestoka igra se nastavila, sve dok naša draga Janja, koja se stvorila niotkud, iznenadivši Mađarice, nije postigla pogodak. Bilo je 1:1. Bravo, Janjo!
Umorne, ali sretne s rezultatom 4:2, uputile smo se prema našim sobama. Iako su se malo naljutile na nas, nadamo da će nas pamtiti po nasmijanim licima i druželjubivosti. Zadnjim trzajima snage spremile smo svoje stvari i pripremile se za sutrašnji dan koji smo dugo čekali. Čekao nas je Balaton.
Marta Knežević, 2.a
Svanulo je još jedno u nizu ”mađarsko” jutro. Četvrtak. Miris ljeta osjećao se u zraku, mirisalo je na još jedan nezaboravan dan. Današnji plan bio je posjet Tihanju, naselju na istoimenom poluotoku na Balatonskom jezeru te odlazak u Balatonbereny, u kamp. Panično smo pospremali svoje stvari jer to nismo obavili večer prije. Zašto, uostalom, pospremati stvari kad su naši međusobni razgovori puno bitniji? Prije samog odlaska još smo jednom uživali u izobilju ponuđenog nam doručka. Siti i zadovoljni napustili smo Nagykanizsu te školski đački dom u kojem smo boravili protekla tri dana. Blaženi bili ti trenutci u autobusu kada mnogi od nas uspijevaju ukrasti malo sna. No, naš autobus se pretvorio u švedski stol. Domaćini su nas častili slatkim delicijama mađarske kuhinje. Po izlasku iz autobusa naša prva stanica bila je tisućljećima stara Opatija Tihanj s kojom nas je upoznao jedan od benediktinaca koji danas živi u njoj. Zrak je bio znak da se radi baš o nečemu posebnom. Ljubitelji baroka tu bi došli na svoje. Zlato i raskoš na svakom koraku. Ni na ovom putovanju nismo se odrekli tjelovježbe. Penjanje strmim stepenicama odličan je aerobni trening. Već pomalo iscrpljeni od sunca, vapili smo za okrijepom. Dogovor je brzo pao, prijedlog usvojen, idemo na pizzu. Svima omiljeno slobodno vrijeme nastupilo je odmah nakon ručka. U grupi smo, razgledavajući i uživajući, rješavali zadane nam zadatke. Istražili smo mjesto na vrlo kreativan način. Desetak metara dug vidikovac koji upućuje pogled na ”mađarsko more” ostavio nas je bez daha. Moramo priznati da su nas trenutci rada u grupama, svakim danom sve više zbližili s našim domaćinima. Puni iščekivanja uputili smo se prema našem novom smještaju, kampu u Balatonberenyju. Kao i svaku večer uživali smo u zajedničkoj večeri, a kao šećer na kraju burnog dana, posljednje atome snage iskoristili smo igrajući odbojku. Pitali smo i našeg vozača Denija „želi li igrati s nama?“, a on nam je kroz smijeh odgovorio: ”Ma jesi li pomanitala, odo’ ja leći!” Nakon par sati igre i smijeha povukli smo se u svoje sobe, a nedugo nakon usnuli slatke snove.
”Jo reggelt, dobro jutro cure”, dubokim glasom vikala je profesorica Marija u petak ujutro. Bilo je 7:00. Znali smo što nam je činiti. Oblačenje, kupaonica i pokret! Ubrzanim koracima preletjeli smo stepenice i stigli na doručak. Ubrzo nakon toga stigli smo na prvo odredište našega petog dana boravka u Mađarskoj – NP Kis Balaton. Neki od nas bili su pomalo uplašeni jer su se bojali da će imati bliski susret s jednom od životinja, osobito zmija. Ozbiljno smo shvatili svoj zadatak koji je bio pronalazak što više životinja karakterističnih za taj Nacionalni park. Zanimljiva igra izmamila je osmijeh na naša lica i odvukla nam misli što dalje od zadataka. Naši domaćini i dalje nisu odustajali te su nas neprestano častili kolačima. Na putu prema restoranu posjetili smo Zalavar, mjesto gdje su djelovala slavna braća Ćiril i Metod. Nakon ručka stigli smo u Keszthely, jedno od najpoznatijih turističkih odredišta u Mađarskoj smještenog na obali Balatona. Nije nam trebalo puno da se stopimo s rijekom ljudi i pretvorimo u slatke male turiste. Slobodno vrijeme iskoristili smo kupujući suvenire za naše najdraže. Dan smo završili dugo očekivanim kupanjem u Balatonu. Za nas Dalmatince bilo je zanimljivo i neobično kupati se u slatkoj vodi dok u neposrednoj blizini našu odbojku nadgledaju labudovi. Iscrpljene ali zadovoljne dočekali su nas s ”pravom” mađarskom večerom – gulašom. S obzirom da smo bili svjesni da sutradan odlazimo odugovlačili smo s odlaskom na spavanje. Ipak, umor je bio jači od naših želja.
Za neke od nas vjerojatno najuzbudljivije putovanje života približilo se kraju. To jutro svi smo brzo pospremili svoje stvari i po posljednji put zatvorili svoje kofere, a s njima i naših proteklih šest dana rada, smijeha, zabave, prijateljstava, ali i umora. Za vrijeme doručka uživali smo u zadnjim okusima ljute i neobične mađarske kuhinje, a onda je uslijedio najtužniji dio. Došlo je vrijeme da se oprostimo od naših dragih domaćina koji su se uistinu potrudili da se osjećamo kao kod kuće. Zara i Lorena dale su si truda i na mađarskom jeziku održale govor zahvalnosti našim prijateljima i pozvale ih u Zadar. Neki su izmijenili darove, a svi iskrene zagrljaje. Poželjeli smo se vratiti ali naš dugo očekivani odlazak u Budimpeštu ublažio je naše osjećaje. Put je bio dug, gotovo tri sata vožnje, ali vjerujte, isplatilo se. Naš vozač gotovo je pola sata tražio parking. Izgledalo je kao da ćemo Budimpeštu promatrati iz autobusa. Prvo pitanje naše profesorice Marije bilo je: ”Imate li vodu?” Ona nam je uistinu trebala. Hodanje na 30°C nije bilo nimalo lako. Nakon kraćeg razgledavanja dobili smo slobodno vrijeme. To je iskreno ono što smo najviše željeli, no naša pedagoginja nije bila popustljiva te smo umjesto očekivana dva slobodna sata dobili jedan. Svi smo jurili među gomilom ljudi tražeći pokoju sitnicu kao uspomenu na ovo nezaboravno putovanje. Kao što smo se i dogovorili, u točno 13:00 okupili smo se na trgu i krenuli prema tvrđavi. Što smo se više penjali pogled na grad bio je sve ljepši. Svi smo imali fotoaparate u rukama. Popevši se na vrh popili smo hladnu limunadu te nakon kraćeg odmora nastavili razgledavanje. Neki od nas bili su toliko brzi pa smo se razdvojili u dvije grupe i gotovo izgubili. Grupica nas ”izgubljenih” otišla je u crkvu Sv. Matije, po nama najljepšu koju smo ikad vidjeli, te se pomolili za sve naše bližnje. Budimpešta je uistinu grad snova. Oko 15:00 vratili smo se u svoj autobus, udobno se smjestili i krenuli svojim kućama. Putujući mađarskim cestama prisjećali smo se događaja proteklih dana i uvježbanih mađarskh riječi. Što smo se više približavali svojoj domovini, uzbuđenje je raslo. Nemoguće je opisati osjećaj koji se probudio u nama prilikom prelaska granice. Pjevajući i raspravljajući o doživljajima u proteklih šest dana oko 23:30 stigli smo u Zadar.
Marijana Bićanić, Zara Miočić, Fedora Santini, 1.a
