Dani duhovne obnove bili su ispunjeni molitvom i razmišljanjem. Već prve večeri voditelj duhovne obnove o. Damjan nas je sakupio i uveo u «prostor duha»
“Usadi nam Gospodine u srce ljubav prema tebi”
Početak školske godine 2010./2011. dočekali smo već tradicionalnom trodnevnom duhovnom obnovom. U samostanu svetog Jeronima na Ugljanu boravili smo od 3. do 5. rujna 2010. i duhovno se okrijepili pod vodstvom benediktinca o. Damjana.
Dani duhovne obnove bili su ispunjeni molitvom i razmišljanjem. Već prve večeri voditelj duhovne obnove o. Damjan nas je sakupio i uveo u «prostor duha» govoreći o čovjekovoj potrebi za komunikacijom. Komunikacija zapravo označava čovjekovu duboku potrebu za Bogom, a bez otvorenog srca ona nije moguća. Važna je komunikacija sa samim sobom. Ove komunikacije se uvelike bojimo! Često je lakše drugima priznajemo svoje slabosti nego sebi. Ući u svoje srce sam je pakao, ali s Bogom to je prolaz kroz dolinu smrti. Danas kad smo zatrpani nebrojenim medijima, internetom, novinama, televizijom, radijom, mobitelima, kad možemo komunicirati bilo kada, bilo gdje s bilo kime u svijetu, kao da smo izgubili sposobnost za komuniciranje s Bogom. Kao da smo postali nesposobni, mucavi, nijemi za razgovor s Bogom. Možda je to zato što razgovor s Bogom traži šutnju na koju nismo navikli. Razgovor s Bogom traži slušanje, osluškivanje, strpljivost, …..Bog nam tu izlazi u susret darujući nam vjeru i milost za zajedništvo s njime.
Sutradan samo nastavili razmišljati o ulozi odgojitelja. Odgojitelj je Božji suradnik, suradnik Boga odgojitelja. On je pozvan pomicati ne samo svoje granice nego i granice djece i mladih odnosno učenika. Poučava učeći od ljubavi. Dok učimo od ljubavi i ljubav uči s nama. I dok poučavamo s ljubavlju i ljubav uči od nas. Stoga biti profesor/odgojitelj u školi nije samo zanimanje nego i zvanje. On ima u svemu budno oko. Vidi ono što je dobro to potiče i u tom duhu odgaja. Odgojitelj je pozvan biti svjedok vjere. U sebi i u drugima prepoznati i živjeti otajstvo Isusa Krista. On živi ponizno što znači u istini, realno. Od velike pomoći je molitva. Valja u svemu dati svjedočanstvo srca! “….živjeti strpljivo….Ma što govorili, ma što činili, ma kamo išli, ma čime se nadahnjivali, ma čemu se opirali, naše srce strpljivo kuca. Ono ne pita kakve su nam riječi, kakva djela i kakav nam je put…Ono strpljivo kuca. A strpljivosti nema bez povjerenja, nema je bez ljubavi. Strpljivošću progovara nada koja je u nama, koja je izniknula iz naših života i iz naših bića. Strpljivost očituje hrabrost nade koja je u nama.” Svačiji život dostojan je poštovanja, dostojan je ljubavi, dostojan je naše nade.
Osnaženi proživljenim zajedništvom i novim spoznajama o ulozi odgojitelja u životu i radu obnovljena duha smo se vratili svakodnevnim obvezama zahvalni ravnatelju koji nam je omogućio ovakav susret.
