,,Evo, sve za Hrvatsku!“
Utorak, 22. 11. 2016.g., Kazalište lutaka Zadar, ,,Ovčara-neispričana priča“, more srednjoškolaca, jedno platno… a u sredini moj 4.b i ja. U prostoriji mrak, a jedina je svijetla točka to platno ispred nas, platno čija je svjetlost bolna i čini se izvorom tame koja nas okružuje.
Na tom se platnu vrti film čija produkcija nije na svjetskom glasu i čiji redatelj nije neko holivudsko zvučno ime. No platno je to na kojem se vrti istina. Ono koje prikazuje priču o 273 ljudi koji su u noći s 20. na 21.studenog 1991.g. na Ovčari pronašli svoje posljednje počivalište. 273 ljudi i nerođena beba. Zvuči pomalo apsurdno masovnu grobnicu iskopanu na tadašnjoj farmi nazvati počivalištem, ali nakon muka kojima su ti ljudi bili podvrgnuti čitavog dana, smatram kako su zaista u konačnici otpočinuli. Otpočinuli prvenstveno od krvavih prizora samog rata, od svakodnevnih gubitaka, uvreda, psovki, udaraca i poniženja. Pljuvali su ih, vrijeđali, ubijali im najmilije pred očima i mučili ih kako god su znali. I u gluhoj noći, izvan njihova grada, grada kojem su podarili život, oni su zauvijek nestali. Kako kaže Vilim Karlović, nije se čula nijedna njihova psovka dok su ih mučili, nijedna uvreda, nijedna kletva. Samo molitva, molitva koja nije doprijela do njihovih krvnika, ali im je, sigurna sam, otvorila vrata raja i konačnog počivališta.
Njihovi krikovi, nažalost, nisu ugušeni samo metcima i batinama, već i svakidašnjim nemarom njihova naroda. Ne pišem ovo kako bih poticala mržnju. Ne želim pisati o politici i o podbacivanju države, čega smo svi ionako svjesni. Ne želim isticati imena iako mi se vrzmaju po glavi i ne želim ovim tekstom buditi ogorčenost. Jedino što želim je probuditi curu koja spava u redu ispred mene. Želim da moja generacija zna što su Vukovar i Ovčara kako ne bismo podlegli brojnim manipulacijama kada neki kažu da na Ovčari nije bilo genocida i kad, nakon godina, ravnodušnost preplavi ljude. Tada trebamo ustrajati i prenositi vukovarsku tragičnu istinu. Ne da bismo skakali u bijesu, tukli se u prsa i vapili za osvetom, već da dostojanstveno, kao što su oni umirali za nas, čuvamo spomen na njihovu žrtvu te da oni koji su preživjeli znaju kako bol koju nose i krikovi koji im i danas odzvanjaju u glavi, neće biti zaboravljeni. Jer, lako je pisati sada o tome, lako je svakog osamnaestog studenog napisati status i pogledati koji dokumentarac, izgovoriti molitvu i pustiti pokoju suzu. Lako se pretvarati da smo svi silni domoljubi i da nećemo zaboraviti, proklinjući pritom ubojice. Vrlo je lako glumiti, ali kad se razbije iluzija svih tih teatralnih izvedbi našeg velikog hrvatstva, ostaju činjenice. A činjenica je: kad nas je čovjek pitao da nabrojimo tri velikana Domovinskog rata, njegova tri suborca, prijatelja, ni jedna ruka nije bila u zraku. I moja ruka bila je spuštena, ne zato što nisam znala odgovor, većina nas je znala, već zato što me je bilo sram… Bilo me je sram podići ruku i reći imena osoba koje su se odrekle svog života kako bi zaštitile naše domove. Odati time počast ljudima koji su spasili život mom tati i zbog kojih danas mogu ponosno reći da sam Hrvatica. Mogu, ali šutim… Svi šutimo.
Stoga pišem ovaj sastav, u nadi da ću se zapisane riječi držati više nego izgovorene, da ću drugi puta s ponosom podići ruku i da će, ne samo moja, već ruke sviju nas biti visoko u zraku. Zaista se nadam da će se oni koji su pali za nas moći nasmijati s nebesa na spomen svog imena, te da će netko zaista nakon svega lupit petama i glasno reći: ,,Evo, sve za Hrvatsku!“
Lucija Veršić, 4.b
