U sklopu ostvarenja Školskog kurikuluma za 2010./2011. učenici prvih razreda posjetili su Muzej antičkoga stakla u Zadru. Ovaj je posjet Muzeju osmišljena izvannastavna aktivnost u našoj školi
U sklopu ostvarenja Školskog kurikuluma za 2010./2011. učenici prvih razreda posjetili su, 22. i 23. rujna 2010., jedinstveni Muzej antičkoga stakla upoznavši se, preko staklenih arheoloških nalazišta i predmeta, s načinom života i običajima ljudi koji su živjeli na našim prostorima između I. st. pr. Krista i V. st. Nove ere.
U sklopu ostvarenja Školskog kurikuluma za 2010./2011. učenici prvih razreda posjetili su Muzej antičkoga stakla u Zadru. Ovaj je posjet Muzeju osmišljena izvannastavna aktivnost u našoj školi čiji se cilj sastoji u upoznavanju učenika s bogatom antičkom povijesti grada Zadra koja je, danas, vidljiva u arheološkim nalazima (u ovom slučaju od stakla). Razgledavanjem bogate zbirke Muzeja antičkog stakla upoznali smo se s načinom života i običajima ljudi koji su živjeli na našim prostorima između I. st. pr. Krista i V. st. poslije Krista te ponovili koje su osobine stakla kao kemijskog materijala: od čega se sastoji, kako se može dobiti i koje su mu karakteristike. Odgojni zadaci koje je voditelj prof. Damir Sikirić postavio su jačanje svijesti o hrvatskoj baštini i povijesti kroz različita razdoblja te razvijanje ljubavi prema zavičaju, očuvanje hrvatske baštine u stvaranju identiteta grada. U tome su mu pomogli s. Viktorija Gadža, prof. Tae Radović i prof. Ratko Rušev koji su 22. i 23. rujna 2010. bili s nama u Muzeju. Kako je izgledao taj trosatni «stakleni izlet»?
Toga smo se dana uputili prema obnovljenoj i dograđenoj palači obitelji Cosmacendi iz 1877. godine u kojoj je za sada jedini, specijalizirani, Muzej antičkog stakla u svijetu. Zauzima površinu od 2.575 m2, a sastoji se od: izložbene prostorije, specijalizirane knjižnice, kongresne dvorane, suvenirnice i radionice za puhanje stakla. Muzej pohranjuje 2.000 različitih staklenih predmeta i svi su izloženi. Lokaliteti predmeta su Zadar, Starigrad podno Velebita i Podgrađe kod Benkovca, a stari su od 1. st. pr. Krista pa do V. st. Nove ere.
U Muzeju antičkog stakla smo ostali zadivljeni vidjevši kako se rade neki stakleni predmeti. Prilikom izrade stakla metodom puhanja koriste se: drveni kalupi (raznih oblika i veličina), lule za puhanje (koje su ostale nepromijenjene još od davnina kada su se koristile u Siriji), električne peći za taljenje stakla i peći za hlađenje stakla (na temperaturi od 35 C. Staklo se puše ručnom metodom u radionici na drugom katu Muzeja, a vodi je obitelj Podhraški iz Huma na Sutli. Staklo se može izrađivati i metodom fuzije (stvaranje stakla) tako što ga dobivamo mješavinom kvarcnog pijeska, sode i vapnenca. Tu smjesu zagrijavamo na 900-1300 C. Recept potječe od starih Egipćana iako su prve staklarske radionice poznate tek iz doba Rimskog carstva. Ipak, ne zna se kada je izgrađen prvi stakleni predmet. Poznata nam je jedino namjena pojedinih predmeta. Najčešće su korišteni u obredima pokapanja. Ali, koristili su se i u medicini i kozmetici te u kućanstvima. Tako Muzej antičkog stakla u Zadru nudi posjetiteljima staklene predmete u raznim oblicima (najčešće uske boce s dugim vratovima, trbušaste, zvonolike ili četvrtaste) i u raznim bojama (plava koja se dobije od kobalta, crvena, smeđa i zelena od željeznih oksida, ljubičasta od mangana, rubin crvena od zlata, jarko crvena i zelena od bakra, žuta i narančasta od antimona). Bojenje stakla je prvotno služilo kao dekoracija i oličenje bogatstva. Ali, bojao se i nakit te drugi predmeti koji su se stavljali u staklene posude, tik do staklenih urni u kojima su bili ostaci spaljenih pokojnika. Sve se to polagalo u kamene posude koje su se nalazile u grobnicama te su služile čuvanju staklenih posuda i predmeta koji su, prema vjerovanju, trebali pokojniku u zagrobnom životu. Tako možemo pronaći mnoge staklene kapalice – posude neobičnih oblika, kao ptice s otvorom na repu za koje se smatra da su služile kao današnje dude za malu djecu. U grobnice su se ubacivale i bočice s mastima i raznim mirisima za sprječavanje neugodnih mirisa, a zvale su se balzamariji. Lakrimaniji su bile bočice u kojima su se čuvale isplakane suze u čast nekomu. U Muzeju se može vidjeti i stakleni pribor za jelo, posude za začine kao staklena riba (za riblje ulje) i staklene datulje (za šećer). Mogu se vidjeti i ritoni tj. posude za ispijanje tekućine na svečanostima. Vrlo su rijetke one izrađene od metala. Osim toga – mogu se vidjeti i bočice za otrov. Na mnogim predmetima su žigovi (kružnice, biljke, rozete …)
I, što možemo zaključiti na kraju? Možemo zaključiti kako Muzej nudi spoznaje o prošlosti i načinu života ali i to da nam se ovakav oblik izvannastavne aktivnosti jako svidio. Nadamo se da ćemo i drugi put ovako uživati i steći još mnoga znanja kako o staklu, ako se vratimo u ovaj Muzej, tako i o drugim ostacima naše bogate povijesti.
Antonija Šmisl, I.b
