Kako cijeli katolički svijet s Pepelnicom počinje najozbiljnije i najplodnije razdoblje crkvene godine, u srijedu 22. veljače u 8.00 sati, u povodu početka korizme, cijela se naša školska zajednica okupila u Katedrali sv. Stošije.
Korizmeno vrijeme – vrijeme klijanja novog života
“Korizma nam još jednom pruža mogućnost razmišljati
o središtu kršćanskog života ljubavi.
Naime to je pogodno vrijeme da, uz pomoć Božje riječi i sakramenata,
obnovimo svoj hod u vjeri, i kao pojedinci i kao zajednica.
To je put označen molitvom i zajedništvom, šutnjom i postom, u iščekivanju uskrsne radosti” (iz poruke za korizmu 2012. pape Benedikta XVI.)
Kako cijeli katolički svijet s Pepelnicom počinje najozbiljnije i najplodnije razdoblje crkvene godine, u srijedu 22. veljače u 8.00 sati, u povodu početka korizme, cijela se naša školska zajednica okupila u Katedrali sv. Stošije. Naime, ravnatelj mons. Joso Kokić predvodio je euharistijsko slavlje za učenike, profesore i djelatnike Škole, a u koncelebraciji su sudjelovali i don Čedomil Šupraha, rektor Nadbiskupskog sjemeništa „Zmajević“ i don Šime Kevrić.
U prigodnoj riječi homilije ravnatelj je istaknuo kako je Pepelnica početak jednog razdoblja koji treba biti primjer kako bi trebao izgledati cijeli tijek našega zemaljskog života. Čitava Crkva u ovaj Dan, kroz ovo ‘povlašteno vrijeme’ stoji pred Bogom – naglasio je i nadodao: „I mi smo kao zajednica – škola ovdje smo da zajedno budemo pred svojim Bogom, da zajedno pogledamo u lice svoga života, da zajedno pogledamo u lice jedni drugima, da zajedno pogledamo u lice današnjega svijeta.“ U vrlo dojmljivom obraćanju nama nazočnima istaknuo je kako ima puno toga što nas čini nesretnima i kako, zasigurno, osjećamo kako nam je potrebno prijateljstvo, nježnost, radost, praštanje, razumijevanje…. Tu je naš Bog, Bog s nama! On upravo sve to s nama želi podijeliti, dati…. A, gdje smo mi? Gdje su ljudi? – upitao se retorički. Nema ih! Zauzeti su… zauzeti su sobom, osamljeni, nesretni….. – odgovorio je i nastavio: „Čovjek je pobjegao od samoga sebe, od vlastitoga srca. Čovjek je pobjegao od Boga. Zato doživljava strah i užas vlastite samoće.“
Kako biti sretan? – pitamo se. Samo u zajedništvu s Bogom! Zato nam je krenuti k Njemu jer i On je uvijek okrenut prema nama. Isus nam je pokazao kako se to čini kad se povukao 40 dana u pustinju kako bi se posvetio življenju samo sa svojim Ocem, našim Bogom.
Isus nam, stoga, na početku korizme poručuje kako tri stvar(nost)i trebaju obilježavati našu korizmu pa i čitav naš život: post, molitva, pokora-djela milosrđa. Postiti znači vraćati se Bogu. Postiti znači stati i vidjeti tko smo i što smo? Postiti znači uvidjeti tko ili što me udaljava od Boga? Postiti znači izaći iz začaranoga kruga u kojemu se okrećemo od jedne ovozemaljske stvar(nost)i prema drugoj, opet zemaljskoj, i napraviti iskorak ka Bogu. Prema tome, post je radost. Post je uspostava ili obnova prijateljstva s Bogom. Post nas vodi do molitve, razgovora s Bogom, a molitva do pokore, odnosno djela milosrđa, ljubavi i solidarnosti s drugima. To je ono što ovome svijetu nedostaje.
„O, kad bi me moj narod slušao, brzo bih pokorio dušmane njegove“ – poručuje nam Bog naš. To je put ostvarenja sreće svakog čovjeka, svake ljudske zajednice pa i naše škole.“
Nakon propovijedi uslijedio je blagoslov pepela i obred pepeljanja, a po završetku euharistijskog slavlja učenici i djelatnici su se vratili u Školu, redovitoj nastavi.
