Tijekom zadnje dvije godine često smo slušali o školskim izletima koje smo mi, nažalost, zbog pandemije propustili. A onda je razrednik najavio terensku nastavu koju je razradio profesor Ratko. Uzbuđeno nam je govorio o svemu što ćemo vidjeti: lokacijama, artefaktima, slapovima, a nije zaboravio ni pauzu za kavu. Napokon je došao dugo iščekivani petak. Dan našeg izleta. Našli smo se na kolodvoru, a tamo su svoj bus tražili i trećaši iz Nazora. Uspješno smo pronašli naš bus, zauzeli sjedala i krenuli u našu avanturu.
Upravo kad smo se svi opustili, raspričali i pustili glazbu, profesorica Mirela nas je zaustavila. Vožnja do Šibenika naime, ne traje dugo i trebalo se upoznati s književnim i umjetničkim djelima koja su tamo nastala. Bilo je zanimljivo jer smo svi sudjelovali i odgovarali na postavljena pitanja. Može se reći da nas je zagrijala za dolazak u Šibenik. U završnici prve etape izleta slušali smo naravno i povijesne zanimljivosti profesora Ratka.
Razgledali smo središte Šibenika, a posebno katedralu sv. Jakova. Sve se u njoj činilo velebnim i grandioznim, posebno krstionica koja je imala predivan strop s puno detalja. Savršenstvo. Taman kad smo mislili da idemo još nešto razgledati, profesor Ratko nam je do kraja uljepšao dojam Šibenika rečenicom: „Sad imate uru vrimena za kavu“. U tom smo se trenu svi raspršili tražeći savršeno mjesto. Mi smo ga pronašle na rivi, uz pogled na labudove i otoke. Lijepi početak dana, moglo bi se reći.
Nakon sat vremena okupili smo se pred busom i krenuli do muzeja koji čuva predmete starog rimskog logora Burnuma. Bilo je fantastično vidjeti što je sve pronađeno, sačuvano i kako su ljudi već tada izrađivali predmete za koje nikad ne bih rekla da su toliko stari. Odlični vodiči su nam govorili o starim bravama, vojničkoj opremi, posuđu, zvoncima za tjeranje duhova i nakitu. Uspjeli su nam dočarati to razdoblje, a u tome je dodatno pomogao i film koji su nam prikazali.
Treća etapa do Knina bila je vijugava, ali zabavna uz puno smijeha i glazbe. Pjevanje je odjekivalo busom, a profesori su hvala Bogu imali razumijevanja i pustili nas da guštamo. Kada smo stigli u Knin, sunce je pržilo, ali nama je pao mrak na oči od pogleda na uzbrdicu do tvrđave. Strava. Do gore nas je vodio miris ručka. Ne može se toliko toga razgledati i upijati praznih želudaca.
Na ručku smo zaboravili na muke penjanja i dobili energiju za nastavak hodanja. Slijedio je obilazak stalnog postava Kninskog muzeja Oluje 95. Slike, plakati, odore, predmeti, izvješća…sve nas je to podsjetilo na užase rata. Naše se raspoloženje promijenilo čim se trebalo dalje penjati po tvrđavi. S tvrđave je sezao divan pogled na grad Knin i okolna brda. Atmosfera je bila idilična. Na samom vrhu slikali smo se ispod hrvatske zastave. Slikanje nam je nažalost ometao jaki vjetar, ali baš zbog njega imamo par nezaboravnih prizora.
Spuštanje niz tvrđavu bilo je sto puta lakše. Bus nam je poslužio kao dobar odmor za noge. Uputili smo se na Manojlovačke slapove. Svirka i pjevanje dalmatinskih pjesama potaknula je profesore da nam se priključe. Posebno smo „poludili“ na naše omiljene pjesme Dalmacijo i Nije u šoldima sve, a u guštu nam se pridružio i profesor Ratko. To nam je drago i nezaboravno. Nadam se da vozaču naša glazba nije smetala.
Stigli smo na odredište i uputili se šumskim krajolikom. Bili smo dosta udaljeni od slapova pa je profesor Ratko to vidio kao priliku za novo predavanje o povijesti tog područja. Napomenuo je zatim da ćemo se spustiti skroz do slapa, a tko ne može po strmini, ne treba ići. Svi smo se okuražili i krenuli za njim. Put do slapa je išao nizbrdo i prilično lagano, ali sitni kamenčići su ga otežavali i činili skliskim. Zavlačili smo se među kamenje da bi mogli uhvatiti dobre slike. Sve te muke za lijepe slike…. Druga je staza vodila kroz stari mlin i nekadašnju kuću. Ujedno jezivo i uzbudljivo. Prolaskom kroz uski prostor, dočekao nas je pogled kao u raju. Pravi pastoralni ugođaj. Voda iz slapa reflektirala se pomoću sunca i stvorila prelijepu dugu. Taman za story na Instagramu. Svi smo tražili dobra mjesta za slikanje. Toliko slika smo slikali da su nam preplavile galeriju. Uglavnom, ljepota nas je obuzela toliko da nismo razmišljali kakav će biti uspon natrag. Opet penjanje, a nije mu bilo kraja. Put kojim smo krenuli sad je bio strm, ali uzbrdo. Trebalo je snage da dođemo do vrha. Na kraju smo se svi jedva popeli. Profesorica Mirela je projurila pokraj svih nas i posramila nas. Stvarno nemamo kondicije. Bus nam je bio spas.
Skuhani i žedni krenuli smo prema posljednjoj stanici izleta, Burnumu. Pred nama je stajala građevina u obliku amfiteatra, stara i stručno obnovljena. Imala je neku posebnu energiju. Osjećali smo se kao da smo mi gladijatori u areni, spremni za borbu. Kratko smo se zadržali, dovoljno da proradi mašta. I da se, naravno, naprave dobre slike. Tu je našoj avanturi službeno bio kraj.
Ukrcali smo se na bus. Na povratku je opet bilo glazbe i smijeha, ali malo smirenije jer smo bili izmoreni. Cijeli izlet nam je bio odličan. Družili smo se, zabavljali, vidjeli te naučili nešto novo. Spuštali smo se, penjali i vozili po neobičnim stazama i putevima. Podsjetili smo se različitih povijesnih razdoblja i događaja, umjetnosti, arhitekture, književnosti te rimskog razdoblja i gladijatorskih borbi. Ponovno smo se povezali kao školska generacija u prirodi i zajedništvu. Ovakvu terensku treba ponoviti!
Ema Pintarić, 3 b
