Od 16. do 30. ožujka otvorena izložba fotografija Udruge osoba s cerebralnom paralizom „Srce“ iz Splita pod nazivom „Božja i ljudska pasija“
UČITI VOLJETI ŽIVOT
Od 16. do 30. ožujka otvorena izložba fotografija Udruge osoba s cerebralnom paralizom „Srce“ iz Splita pod nazivom „Božja i ljudska pasija“
U našoj je školi nakon velikog odmora u petak, 16. ožujka, otvorena izložba fotografija “Božja i ljudska pasija” Udruge osoba s cerebralnom paralizom “Srce” iz Splita, čiji su članovi teško pokretna i nepokretna djeca i mladež a uz to imaju probleme s govorom, sluhom, vidom, motorikom i koncentracijom.
Okupili smo se toga jutra pred 14 fotografija autora Marija Bašića, pred znakovitih 14 fotografija – 14 postaja križnoga puta djece i mladih iz ove Udruge koji na svojim leđima nose težak križ – invaliditet. Oko fotoaparata gosp. Bašića uhvatilo je i zabilježilo trenutak njihovoga zajedništva, nevinosti, životne radosti, optimizma … koji se zarazno prenosi na sve one koji pred njima stoje. A toga smo jutra to bili mi, učenici Gimnazije i naši profesori, zajedno s ravnateljem mons. Josom Kokićem. Osim nas kao domaćina otvaranju izložbe su nazočili i predstavnici Udruge „Srce“ iz Splita: Mario, Marko, Tonći i njihove mame te prof. Vanja Škrobica koja je Izložbu i osmislila.
Najprije nam se obratila osnivačica Udruge i bivša predsjednica, gospođa Keti Vukašin istaknuvši kako je Udruga osoba sa cerebralnom paralizom ” Srce ” osnovana u Splitu 1995. Svrha njihova osnivanja i okupljanja je samoosnaživanje članova, pomaganje u procesima inkluzije, edukacije, informiranja, samozastupanja, medicinske rehabilitacije te zadovoljavanja socijalnih i kulturnih potreba njihovih članova. – Sva naša djeca imaju cerebralnu paralizu koja na njih različito utječe – naglasila je gospođa Vukašin – ali to ne bi trebalo utjecati na njihovo pravo da imaju život kao i ostali ljudi! Stoga se i okupljaju promičući njihovo potpuno uključivanja u život zajednice od kojih je i ovo novo prijateljstvo s Klasičnom gimnazijom. Tako se doprinosi boljoj informiranosti i uzajamnom razumijevanju. Gospođa Vukašin je istaknula i aktivno djelovanje Udruge kroz razne projekte kao što su npr: Dođi i budi mi prijatelj; Sakralna umjetnost u očima djece sa CP; Sto ruku jedno srce; Idemo na jahanje; Slobodno vrijeme u srcu i sl.
Potom nam se obratio ravnatelj mons. Joso Kokić istaknuvši vrijednost prezentiranih fotografija i ono što nas sve povezuje, a to je – vjera – na što su se na najbolji način uklopili stihovi iz pjesme „I moj križ gori, Josipe“ kao aluzija na stihove Josipa Pupačića „Moj križ svejedno gori“: O ti, Veliki, ne dopusti da se u prašini izgubi križ moj. / Neka Uskrsnuće bude ishod pasije tijela moga / kad sestru smrt, Razapeti, prigrlim … / koje je pred okupljenima govorila učenica II. a razreda Josipa Butić i nazočnima izmamila suze.
Iskazujući svoju dobrodošlicu novim prijateljima iz Splita i zahvaljujući na povjerenju zamolili smo ih da ostalim članovima Udruge „Srce“ prenesu naše pozdrave, toplu ljudsku privrženost, želju i molitvu da im Razapeti na križu pomogne nositi njihov vlastiti.
Poruka ove izložbe u ovo Korizmeno vrijeme je kako bi svi trebali imati na umu da je invaliditet interakcija između osobina pojedinaca i sposobnosti društva da poštuje ljudsku različitost. Osim toga, kod mladih se budi empatija i poziva ih se na volonterski angažman, a širu društvenu zajednicu poziva na toleranciju različitosti i izgradnju humanijeg društva.
Izložba je otvorena do 30. ožujka, a ostvarena je suradnjom dviju knjižničarki, prof. Vanje Škrobica iz Škole likovnih umjetnosti u Splitu, volonterke u Udruzi „Srce“ i prof. Elvire Katić iz naše škole. Tako je i bilo razumljivo da se druženje, nakon otvaranja Izložbe, nastavi u čitaonici školske knjižnice. Tamo se recitiralo, smijalo, pjevalo Krist na žalu ali i Bili su, bili …, uz obećanje da će ovakvih susreta biti još. Rastanak je, kao i svaki, bio vrlo dirljiv kako za Marija, Tonćija i Marka tako i za Maju, Andriju, Anđelu i mnoge druge koji su danas na trenutak zastali i zašutjeli. Jer, šutnja iz srca izlazi, ona puni posude naših misli, ona je amfora naših dubina, ona je pokretač naše duše! U šutnji se bolje čuje … i bolje vidi.
U Knjigu dojmova jedna je naša učenica napisala: Danas sam tako sretna i tako neopisno ispunjena. Ove me fotografije i ovi mladi ljudi uče kako treba voljeti život.
