Susret za pamćenje
U četvrtak 12. ožujka uputili smo se prema Žepču, živopisnom malom gradiću u Zeničko-dobojskom kantonu susjedne Bosne i Hercegovine kojega, govorili su nam stariji učenici, oni koji su već bili, krasi rijeka Bosna koja presijeca središte grada. U pratnji prof. Elvire Katić i pedagoginje s. Mirjam Gadža pripremali smo se za ovaj četverodnevni posjet upoznajući se s tradicijskim vezom Ravnih Kotara, Bukovice i dijela Velebitskog podgorja kako bi ga prezentirali u Žepču kao svojevrsni nacionalni identitet, promovirajući na taj način svoju zavičajnu baštinu. Naime, u okviru školskog kurikuluma tj. međunarodne suradnje, kroz projekt „Sa svakim nešto dijelim“, naša škola već osmu godinu zaredom surađuje s KŠC don Bosco u Žepču. To je ustanova koju vode salezijanci Hrvatske salezijanske provincije sa sjedištem u Zagrebu, a u svom se radu nadahnjuju na evanđeoskim vrijednostima i na djelu sv. Ivana Bosca, osnivača salezijanske družbe.
Bilo nas je petnaestero. Osim Ane kojoj je ovo bilo drugo putovanje u Žepče, nama ostalima bilo je prvo. Svi smo bili uzbuđeni i radosni, čekala su nas nova poznanstva, ali i susreti s prijateljima, onima koji su prošle godine boravili kod nas, u Zadru, jer jedne smo godine mi njima u gostima, a već sljedeće oni nama.
Nakon osam sati duge vožnje konačno smo stigli na naše odredište, pred velebnu zgradu KŠC don Bosco. Dok smo izlazili iz autobusa padala je sitna kišica, ali i ona i sivilo predvečerja nestali su kad smo ugledali osmjehe na licima naših domaćina. Nakon što smo se upoznali s obiteljima u kojima ćemo boraviti sljedeća tri dana nazočili smo književnoj večeri don Ivana Marjanovića, salezijanca i pjesnika. Čekao nas je počinak.
Brzinom munje osvanuo je petak, naš prvi i to – radni dan u Žepču. Prva tri sata bili smo na nastavi, zajedno sa svojim domaćinima a potom se, bez kašnjenja, sakupili u školskoj knjižnici. Njihove profesorice, s. Mirjam (i oni imaju časnu Mirjam) i pedagoginja Dijana pripremili su nam, uz već postaljenu izložbu, raznolik program upoznavanja s tradicijskim običajima njihovoga kraja. Baka Ljuba nam je pričala o vremenu njezine mladosti, o običajima, nošnji, načinu kako se izrađivalo laneno platno i sl. Dvoje učenika je bilo obučeno u tradicijsku nošnju, a nije izostao ni narodni ples žepčanskog kraja. Potom smo mi njih upoznali s našom četverokukom, živopisnim vezom bogate ornamentike koji je sastavni dio narodnih nošnji zadarskoga zaleđa. U poslijepodnevnim satima izrađivali smo torbice primjenjujući naučeno, a za kraj birali najljepšu. Torbica s. Mirjam bila je van konkurencije – jedna od ljepših.
Po završetku radioničkog dijela sakupili smo se u Oratoriju. Tamo nas je Ivan, salezijanski kandidat, upoznao sa životom sv. don Bosca koji je u devetoj godini života usnuo san u kojemu je vidio kako se čopor divljih životinja pretvorio u pitome jaganjce. San mu je proročki navijestio njegovo životno poslanje: bit će odgojitelj siromašnih, napuštenih dječaka, dječaka s ulice te će ih učiti da postanu dobri kršćani i pošteni građani. Tako je i bilo. Pripremili su nam i mali igrokaz. Vrijeme prije povratka u obitelji proveli smo u igri u Oratoriju koje su osmislili salezijanski animatori.
Subota je bila planirana za izlet u Sarajevo, glavni grad BiH. Sada je autobus bio pun jer su s nama u Sarajevo krenuli i Žepčanci. U pratnji don Josipa Krpića, ravnatelja Centra, posjetili smo Kraljevu Sutjesku. U franjevačkom samostanu dočekao nas je fra Stjepan i upoznao s njihovom vrijednom bibliotekom. Razgledali smo i bogatu etno zbirku.
Oko 13.00 sati stigli smo u Sarajevu. Zastajali smo na zanimljivijim mjestima poput džamije, šetali po Baščaršiji, počastili se čevapima, tražili Sanremo iz serije „Lud, zbunjen, normalan“, kupili suvenire, fotografirali se za uspomenu.
Nakon nedjeljne sv. Mise uslijedilo je još jedno zajedničko fotografiranje i naš povratak uz suze radosnice i obećanje kako ćemo se vidjeti u Zadru. E da – na povratku smo se zaustavili na Kupresu, provozali žičarom…
U ponedjeljak smo u školi pričali o ovim novim iskustvima. Naime, na ovakvim susretima grade se novi odnosi i prijateljstva, razvija osjećaj gostoljubivosti… bolje upoznaje tuđa kultura i pronosi glas o vrijednosti svoje. A, susret u Žepču je bio upravo to. I – bio je – susret za pamćenje.