Za ona dobra stara vremena
U najužurbanijem tjednu godine, onome između Božića i Nove godine, hrabri su se „exklasičari“ okupili u dvorani svoje srednje škole i to u povećem broju unatoč lošem vremenu, strašnom parkingu u gradu i različitim problemima prometno-infrastrukturalne prirode.
28. prosinca 2017. godine bio je datum drugog susreta bivših učenika i djelatnika Klasične gimnazije Ivana Pavla II. i od te iste godine, moja se malenkost nalazi na toj listi. Moram priznati da je bio iznimno lijep osjećaj vratiti se kao da se ništa nije promijenilo, ali zapravo puno toga je i mada se moj razred oformio u zadovoljavajućoj brojci, osjećaj je i dalje bio pomalo čudan. Lijep, ali stran. To je valjda do prolaznosti stvari i famozne panta rei.
Grčki na stranu, jer toga je bilo na pretek tijekom srednjoškolskih dana, ovogodišnji je program bio zamišljen kao druženje uz prisjećanje na neke stare dane i dogodovštine uz mnogo smijeha, ali i kao edukacijska večer uz pokretanje moždanih vijuga kao da srednju nikada nismo ni napustili. Odbor za susret isplanirao je okupljanje s uvodnim riječima nekolicine profesora, ravnatelja te zatim predavanje gošće iz Splita gđe Maje Jakšić o razlici između ljubavi i zaljubljenosti. Počasni krug govora otvorio je profesor Branko koji je odmah naglasio da u govorima nije baš vješt, zatim profesor Hrvoje (razrednik posljednjih maturanata) s zaista dirljivim podsjetnikom na njegov oproštajni govor od svoje generacije održan nešto ranije te godine u mjesecu lipnju i posljednji, ali nikako najmanje važan, profesor Dalibor koji je svojim govorom ne samo nasmijao, već i raznježio mnoge prisutne. Kako je sam rekao, njemu ide fizika, stoga je riječima fizike pokušao približiti taj susret svima nazočnima. Naime, fizičari život objašnjavaju kroz linije koje se konstantno isprepliću, susreću, mimoilaze, itd. Profesor je naglasio kako su se nama linije susrele i bile zajedno jedan komad puta, ali sad se ponovno razilaze i to je nešto najnormalnije, ali ujedno i najljepše. U duhu tog razmišljanja, mislim da u ime svih klasičara mogu reći da smo zahvalni što su nam se svima linije susrele s linijama dragih ljudi te škole.
Naša gošća gđa Maja Jakšić voditeljica je centra za edukaciju i savjetovanje Hippocampus i višegodišnja suradnica Obiteljskog savjetovališta pri Splitsko-makarskoj nadbiskupiji. Njeno predavanje bilo je podosta izazovno novopečenim „exklasičarima“ jer bilo je govora o mnogim stvarima koje nas, još dosta mlade, tek čekaju. Možda nismo bili kadri razumjeti u tom trenutku, ali valjda hoćemo jednog dana. Jedno je sigurno: zaljubljenost nikako ne smijemo poistovjećivati s ljubavlju. Možda bi se to moglo pobliže objasniti rečenicom: zaljubljenost gleda, ali ljubav vidi. Kao što rekoh… valjda ćemo razumjeti kad budemo stariji.
Susret je završio s druženjem u sjemeništu uz čašicu toplog čaja ili kuhanog vina, po izboru te uz razne slastice, ali ponajviše fritule. Tu se itekako vidio duh klasične. Profesori u interakciji s učenicima, učenici različitih generacija međusobno dijele komentare, moja razrednica, profesorica Sanja, koja se nije s vrata maknula koliko su je ljudi zaustavljali, profesor Pranjić sa slikama svojih unuka, profesor Nižić i njegova brada koje se moja razrednica očajnički želi riješiti, profesor Damir koji je, uz galantan kompliment izvukao ovaj tekst iz mene, poprilično vješto i lukavo, moram dodati. Sve u svemu, druženje za pamćenje koje se nastavilo po različitim kafićima našeg čarobnog grada. Taj dio također je bio poseban makar nekako nevezan zidovima škole, dok sam sjedila u kafiću okružena ljudima iz svojeg razreda, trebalo je samo koji tren da se okrenem oko sebe i vidim sve te puste klasičare u sličnoj vrsti interakcije. Neki čak šeću između stolova i sa svakime podijele nešto. Zašto ovo pišem? Jer susret nije završio unutar školske dvorane, a sigurno nije ni unutar sjemenišnih zidova. On se nastavio i izvan. I nastavlja se i dalje. I jedno je sigurno: dokle god ima klasičara koji nose duh te škole sa sobom, bit će i Klasične.
Matea Kaleb
