Na izložbi “Majka Terezija: Život, duhovnost i poruka”
U ponedjeljak, 13.ožujka, sat razredne nastave mi, učenici 3.a razreda, pod vodstvom naše razrednice s.Viktorije Gadže iskoristili smo za posjet crkvi Gospe od Zdravlja. Imali smo priliku razgledati izložbu fotografija: „Majka Terezija: Život, duhovnost i poruka.“
Razgledavajući fotografije svatko od nas mogao je izvući snažnu životnu poruku. U svijetu ,u kojemu sve više samozvanih idola ima riječ, potreban nam je uzor Majke Terezije. Moramo se nadahnjivati njezinim mislima, njezinom nesebičnom žrtvom i njezinom jednostavnošću. To znači da moramo otvoriti srce poput ovoga „anđela siromaha“.
Petog rujna 1997. godine odjeknuo je glas svijetom: „Umrla je živa svetica“. Tako bi se ukratko mogao sažeti životni put dug 87 godina, nesebično poslanje i sjajna karizma Majke Terezije, koja je gotovo cijeli svoj život provela pomažući drugima. I to ne pukom pomoći, nego strastvenom samilošću u najmučnijim dijelovima svijeta, kakav je, na primjer, Kalkuta, gdje je sa svojim sestrama misionarkama ljubavi s ulica podigla na desetke tisuća gubavih, bolesnih i odbačenih .
Umrijeti dostojanstveno,pravo je svakoga čovjeka. Pod time mislim na pravo naći mir s Bogom. I ja hoću sa svojim „Misionarkama ljubavi“ pomoći da ljudi nađu taj mir.
Prvo je ime Majke Terezije bilo Janja Gonxha Bojaxhiu, a rođena je 1910. u Skopju, iako je albanskog podrijetla. Nakon što je otac Nikola iznenada umro, obitelj se suočila s velikim novčanim poteškoćama. Odvažna je majka Drane, Janju i njeno četvero braće odgojila strogo, ali u ljubavi, pružajući im i vjersku formaciju. Janja je pronašla potporu također i u mjesnoj župi Presvetog Srca, koju su vodili oci isusovci, u čije je djelovanje bila djelatno uključena. S osamnaest je godina, u želji postati misionarkom, napustila dom i domovinu te se zaputila u Irsku, gdje je pod imenom sestra Marija Terezija primljena u Institut loretskih sestara. Nekoliko mjeseci kasnije poslana je u Indiju, u Kalkutu, gdje je dovršila redovničku formaciju, položivši prvo privremene, a onda i vječne zavjete uključivši se u djelatnosti Instituta, da bi 1944.g. postala ravnateljica škole za djevojke, nazvane Sveta Marija. Prvih je dvadeset godina svoga redovničkoga života provela upravo tako, bez osobitih previranja, poučavajući djevojke te istovremneo izgrađujući snažnu duhovnost, koja se oslanjala nadasve na molitvu i ljubav prema susestrama i učenicima. Gospodin ju je tijekom tog vremena nutarnjim prosvjetljenjima pripravljao za ono što će se kasnije pokazati kao njena izvanredna i neobična pustolovina. U središtu tih objava bilo je upravo ono što je Majku Tereziju najviše i zabrinjavalo: posvemašnja ravnodušnost ljudi prema siromasima. Za vrijeme jednog putovanja vlakom 1946.g. čula je jasnije nego ikada Isusov glas, koji ju je pozivao neka sve napusti, kako bi se stavila u službu siromaha. Majka Terezija je prihvatila taj poziv, a dan koji će joj u potpunosti promijeniti život nazvala je „danom odluke“. Trebalo je vremena kako bi ishodila dopuštenje napustiti loretske sestre, ali je naposljetku 1948.g. postala slobodnom slijeditit svoj poziv i ući u svijet siromaha. Obukla je sari: bijelu haljinu kakvu nose Indijke, s plavim crtama. U novom habitu, koji je ujedno označio i promjenu života, zaputila se u Patnu k medicinskim sestrama misionarkama, na kratki tečaj bolničarstva. Vrativši se u Kalkutu , privremeno se smjestila kod malih sestara siromaha. Dana 21.prosinca 1948.g prvi put se zaputila u siromašne četvrti: ondje je posjećivala obitelji, ispirala rane djeci, pobrinula se za stare i nemoćne. Terezija je shvatila kako to više ne može mirno promatrati, već mora nešto poduzeti. Zatražila je i primila dopuštenje nastaniti se u jednom napuštenom hinduskom hramu, koji se u međuvremenu bio pretvorio u utočište prosjaka i najrazličitijih prestupnika. Majka Terezija pretvorit će ga u svoju prvu „Kuću umirućih“. Siromašne četvrti sa siromasima, kojima je valjalo donijeti nadu, s napuštenom djecom koju je valjalo voljeti i njegovati, umirućima, koje je trebalo otpratiti na drugi svijet postat će misionarskim tlom ne samo Majke Terezije, već i drugih žena, koje su joj se s vremenom odlučile pridružiti u načinu življenja. Zajedno će utemeljiti kongregaciju Misionarki ljubavi, koja je 7.listopada 1950. službeno priznata u nadbiskupiji Kalkute, dok je u veljači 1965.g. stekla i papinsko pravo. Majka Terezija i njezine sestre posvetile su se prvo zapuštenoj djeci te umirućima i drugima teškim bolesnicima, počevši od gubavaca. Pravilo reda zasnovano je na jednostavnom geslu: „Služiti siromašnima da bi se služilo životu.”
Početkom šezdesetih godina XX. stoljeća započelo je širenje Misionarki ljubavi u ostale dijelove Indije. S vremenom su uz naročitu potporu pape Pavla VI. otvorile i kuće u Venezueli. Osamdesetih godina XX. stoljeća Majka Terezija otvorila je misijske kuće također i u komunističkim zemljama, uključujući bivši Sovjetski Savez, Albaniju i Kubu. Prva je svoje sestre uspjela uvesti u sovjetske bolnice, nakon eksplozije u Černobilu, kao što je i prva stupila nogom u Albaniju, dok je ta zemlja bila još pod komunističkim režimom. I u samome je Vatikanu, u Papinom domu, otvorila pučku kuhinju. Majka Terezija je ovoj prvoj kongregaciji kasnije pridružila još neke: braću misionare ljubavi, kontemplativne sestre te skupine laičkih suradnika. Sve je to osnivala kako bi još bolje odgovorila na potrebe siromaha. Razumije se kako toliki napori i inicijative nisu mogli proći nezapaženo. Slika ove sitne, s vremenom sve pogrbljenije ženice, obučene u bijeli sari, sagnute kako bi utješila umirućega, povila upaljene rane, pomilovala napušteno dijete… obišle su cijeli svijet, pobuđujući divljenje mnogih, koji su se počeli zanimati za njezin rad, slušati njezine poruke iskazane jednostavnim rječnikom koji slavi život, poziva na njegovo uvažavanje u svakome trenutku: od začeća pa sve do prirodne smrti. Bijahu to jednostavne, ali i snaže riječi, koje su znale ganuti ljude, a nekada izazvati i podjele u njihovu mišljenju. To se divljenje pretočilo također i u značajna priznanja, poput indijske nagrade Padmashri, koju je primila 1962. i Nobelove nagrade za mir, koja joj je uručena 1979.godine. Sve te pohvale i pozornost primala je na slavu Božju i u ime siromaha! Zadnjih je godina svoga života, unatoč ozbiljnim zdravstvenim poteškoćama, nastavila voditi Kongregaciju i odgovarati na potrebe siromašnih, kao i druge potrebe Crkve. Preminula je u Kalkuti 5.rujna 1997.g. Oplakao ju je čitav svijet, koji je pratio njezin polagani odlazak, dok joj je indijska država organizirala pogreb s državnim počastima. Sahranjena je u matičnoj kući Misionarki ljubavi, a njezin je grob ubrzo postao mjestom hodočašća i molitve. Često je grob Majke Terezije mjesto na kojem se predstavnici različitih religija okupljaju na zajedničku molitvu: bez ikakve prethodne organizacije članovi različitih religija susreću se i počinju zajednički moliti! Majka Terezija iz Kalkute svojim životom potvrdila je da je mogla imati otvorene ruke za siromahe i patnike jer ih je prije imala sklopljene pred Bogom, a služiti čovjeku za nju je značilo učiniti nešto lijepo za Boga. Govorila je: „Radost je molitva, radost je snaga, radost je ljubav, radost je mreža ljubavi kojom možete doći do duša. Bog ljubi onoga tko radosno daruje. Više daje koji s radošću daje. Najbolji način da očitujemo svoju zahvalnost Bogu i ljudima jest radosno prihvaćanje svih stvari. Ne dopustite da išta žalosno uđe u vas što bi moglo biti razlog da zaboravite radost Krista Uskrsloga. Smisao ljudskog života je u davanju.“
Proglašavajući je blaženom papa Ivan Pavao II. je rekao : „Čitav su život i djelo Majke Terezije svjedočanstvo radosne ljubavi; veličine i dostojanstva svakoga ljudskog bića ,vrijednosti malih stvari učinjenih vjerno i s ljubavlju te neusporedive vrijednosti prijateljstva s Bogom.“
Dana 20.prosinca 2002.g. papa Ivan Pavao II. odobrio je dekrete o njezinim junačkim krepostima i čudesima. Blaženom je proglašena 19. listopada 2003. godine. Proglašena je svetom u nedjelju 4. rujna 2016. godine u Rimu od pape Franje, dan uoči njezina spomendana, odnosno godišnjice smrti. To je Majka Terezija: genij žene, združen s evanđeoskom ljubavlju koja Crkvu vodi k siromasima.
Marta Mikulić, 3.a
