Duhovna obnova za 3.razrede

U petak 8.travnja 2022. održala se duhovna obnova za treće razrede  s početkom u 8 sati u  Nadbiskupskom sjemeništu „Zmajević“. Duhovnu obnovu, čija je glavna svrha bila poticaj za razmišljanje o vlastitom odnosu s Bogom te o osobnom rastu u vjeri, predvodio je naš duhovnik; don Tomislav Dubinko.

-STRAH

Prije svega, obnova je započela jutarnjom molitvom, a ubrzo nakon toga don Dubinko skrenuo nam je pozornost na genetski programiranu reakciju kod svih ljudi koja je ujedno i najneugodnija primarna emocija, čija je osnovna svrha uvidjeti nepovoljnu situaciju te učiniti sve što je potrebno kako bismo izašli iz takve situacije – strah. Vjerujem da nitko od nas prije obnove nije mnogo razmišljao o toj emociji: Ta to je samo jedna od silnih emocija koje prožimaju naša tijela u nepovoljnim trenucima. Stoga, zašto bismo uopće trebali skretati isključivu pozornost na ovu prirodnu reakciju? U početku nikome nije bilo u potpunosti jasno čemu vodi ovakav uvod u obnovu, no kad je don Dubinko krenuo prezentirati strah ne isključivo kao važnu egzistencijalnu emociju, kako smo je svi mi do tada interpretirali, već kao osjećaj koji, prožimajući naša srca u velikoj mjeri, stvara strahovitu prepreku u načinu života te našem vlastitom odnosu s Bogom, svi smo se bacili na razmišljanje. Vjerujem da se svatko barem zapitao u kojoj mjeri strah zauzima prostor u njegovu životu te što napraviti kako bismo se riješili te tihe ubojice duha radoznalosti, znatiželje te Božje hrabrosti i odvažnosti u nama. No, na sva ta pitanja koja su u tom trenutku morila naša srca, don Dubinko odgovorio je najbolje što je kao čovjek mogao – molitvom.

-ZAHVALNOST

Hrabrošću savladavamo sve životne prepreke. Hrabrost nas potiče da nastavljamo koračati putem koji je Bog pripravio za nas. No, je li hrabrost osobina koja nam daje elan u životu ili je ona samo tu kao popratno stanje koje nas oslobađa osobnih kočnica te usmjerava ka križu Isusa Krista te slavnom uskrsnuću? Je li hrabrost, koju definiramo kao potpunu osobnu otvorenost Božjoj objavi, dovoljna za čovjekovo duhovno ostvarenje? Ako pak je, zašto onda toliki hrabri ljudi u dubini svoga srca ipak nisu potpuno ostvareni? Što je sve potrebno kako bismo se u potpunosti ostvarili i kao duhovna, i kao društvena, ali i kao tjelesna bića na ovome svijetu? Odgovor na sva ova pitanja samo je jedna riječ, tako jednostavna, a opet toliko izostala u današnjem svijetu… Zahvalnost…

Pitam se što sve prethodi zahvalnosti danas: Je li stvarno toliko teže biti zahvalan danas (zbog abnormalnog napretka civilizacije) nego što je to bilo prije? Kako postati i ostati zahvalan kad se u svijetu svakodnevno događa tolika nepravda? U čemu to leži izvor zahvalnosti?..  Boreći se ovim pitanjima u svojim mislima, don Dubinko pustio je kratak crtani film na projektoru. Svi smo utihnuli i pozorno pratili film. Isprva opet nikome ništa nije bilo jasno: „Ta zašto sad gledamo ovaj pomalo duhovit crtić?“ „Što ovo uopće predstavlja?“ „Treba li ovo sad biti nekakva šala ili..?“ Ovo su bila samo neka od stotine komentara nakon odgledanog crtanog filma. Don Dubinko nakratko nas je pustio da međusobno prokomentiramo film, a zatim je započeo govoriti:„ Znate, postoje ljudi koji zrače toplinom, no isto tako postoje i oni koji su češće u lošem raspoloženju nego u dobrom. Loše raspoloženje uzrokovano je različitim nepovoljnim životnim okolnostima, no svatko od nas može pronaći razlog da u svoj život unese barem gram više pozitivne energije danas u odnosu na prethodni dan te postane osoba iz koje će zrake Sunca dopirati do drugih ljudi. Za takvo što potreban je konstantan rad, prvenstveno rad na sebi, ali i rad koji uključuje naše bližnje. Naime, najsretniji bit ćemo kad shvatimo da u svakom zlu postoji i nešto dobro… nešto uvijek postoji…ma koliko god malo se to nešto činilo, ono postoji. Kada shvatimo da dobro postoji i u najmanjim stvarima, i u najmanjim gestama, i u najslabijim osobama; naš život preodjenut će posve novo ruho. Kad u svojim bližnjima budemo vidjeli prvenstvo Boga, a onda sve ljudske vrline, mane i grijehe, tada ćemo uvidjeti da se i naš život mijenja na bolje. Gledajući bližnjega takvom slikom, shvatit ćemo da smo potrebni te Božje ljubavi u čovjeku te da je vrlo jednostavno možemo i ostvariti: Međusobnim pomaganjem i pronalaženjem utjehe u Bogu, koji stanuje u našoj braći i sestrama, uspijevamo savladati sve prepreke koje život stavlja pred nas. Uvidjevši Boga u drugima počinjemo primjećivati i najmanje tragove dobra oko sebe, a kao vrhunac osobnog ostvarenja sreće i zadovoljstva, preplavljuje nas osjećaj zahvalnosti na svom tom viđenom dobru. Stoga, dugotrajnim uviđanjem dobra u i najmanjim stvarima, čovjek biva obgrljen dugotrajnom zahvalnošću, što je pak uzrok i neizmjernoj, neprešutnoj, sreći.“

Kao završetak prvog dijela duhovne obnove, don Tomislav Dubinko pustio je kratak motivacijski video o Nicku Vujičiću, čovjeku rođenom bez udova, te nam još jednom potvrdio kako istinska sreća dolazi iz zahvalnosti za sve što nam je Bog bezuvjetno podario, dok ta ista sreća izumire u pohlepnosti i želji za onim što trenutno ne posjedujemo. Zaključivši prvi dio obnove ovim inspirativnim i poticajnim videom, uslijedila je kratka pauza za kavu i međusobno druženje, koja nam je dobro došla kako bismo što punijih baterija bili spremni promišljati i pratiti drugi dio obnove koji je uslijedio neposredno nakon pauze.

-RAZVOJ OSOBNOG ODNOSA S BOGOM

Vraćajući se s kratke pauze, u sjemeništu su nas dočekali prhki melodični zvukovi gitare. Ispred nas mirno je sjedio dečko s gitarom u rukama – sjedio je tako smireno  veličanstveno pjevajući na slavu Gospodinu. Pokraj njega stajala je mlada djevojka. Bilo nam je izuzetno drago čuti uigrane pjevne tonove gitare kako skladno lepršaju s melodramatičnim glasom pjevača. Kad je pjesma zastala, ispred nas se iznenada pojavio don Dubinko koji nas je zatim uveo u drugi dio duhovne obnove. Naime, razmišljanje o kočnicama, koje gradimo strahom, te zahvalnosti, koju nam donosi uočavanje dobra u sitnicama, vodilo je k razmatranju o prostoru koji Bog zauzima u našem životu. Sukladno tomu, održalo se i svjedočanstvo mladića (koji nas je dočekao gitarom) te djevojke (koja je stajala pokraj njega). Ubrzo smo saznali da su to dvoje mladih ljudi bračni par te da su nam došli posvjedočiti o svom rastu u vjeri, kako osobnom, tako i zajedničkom rastu u braku.

Svjedočanstvo je započelo kratkim predstavljanjem, a zatim je uslijedio opis o njihovom burnom i povremenom raskalašenom mladenaštvu koje većim dijelom nije uključivao Boga te svjedočanstvo o važnosti molitve i posta pri traženju sebe i pri otkrivanju Boga te rastu u vjeri. Cijelo ovo svjedočanstvo  također nas navodi i na ono osnovno pitanje ljudske egzistencije: Koja je svrha svakog ljudskog bića te koji je krajnji cilj cjeloživotnog razvijanja vlastitog  intimnog odnosa s Bogom i Kristom? Nakon dužeg razmišljanja uslijedio je pomalo neobičan zaključak:„Memento mori“ (Sjeti se smrti.) Smrt je vrhunac našega života. Ona je kraljica cijeloga našega postojanja. Smrću naš odnos s Bogom biva u potpunosti ostvaren. Tek smrću ostvarujemo vječnu povezanost i suživot s Bogom, a ujedno i neprekidnu istinsku sreću.

Kao vrhunac duhovne obnove uslijedila je prigoda za ispovijedi, a nakon ispovijedi obnova se zaokružila svečanim euharistijskim slavljem.

Ova duhovna obnova na sve nas ostavila je dubok trag te je poslužila kao poticaj za razmišljanje o sebi, Bogu, odnosu prema bližnjima te na kraju i svrsi ljudskoga postojanja. Sve u svemu, obnova nam je poslužila i kao korizmena priprava za najveći kršćanski blagdan; blagdan u kojemu se očitava cijeli smisao kršćanskog vjerovanja i postojanja – Uskrs.

Viktorija Bačkov 3.b