Izlet u najveći zabavni park u Hrvatskoj – jedinstvena pustolovina
Lijepo je biti najbolji. Lijepo je, također, kad si već najbolji da te i nagrade. Izlet je, definitivno, najbolji odabir nagrade. Naš 4. a zaslužio je, tako, nagradni izlet zbog toga što je postigao najbolji prosjek ocjena i kao razred imao (naj)manji broj izostanaka u školskoj godini 2016./2017.
Svaki trud i napor urodi plodom. Kad – tad! To je činjenica s kojom je svaki klasičar jako dobro upoznat. Tako je i „naša malenkost“ krajem trećeg razreda bila zasluženo proglašena najtvrđim orahom, a svi znamo što to točno znači. I, temeljem vrlo teških i zahtjevnih kriterija osvojili smo nagradni izlet u nadolazećoj tj. tekućoj školskoj godini. Oko lokacije i dana izleta nismo puno mozgali. Složili smo ugodno s korisnim i priuštili sebi jedno adrenalinsko popodne u Fun Park Mirnovcu udaljenom svega par kilometara od Zadra, u susjednom Biogradu na moru. Poznato je, naime, kako je Fun Park Mirnovec, prvi tematsko-zabavni park u Hrvatskoj otvoren sredinom srpnja ove godine. Park je podijeljen u tri tematske cjeline: Svemir, Gusarski grad i Divlji zapad. Roller-coasteri, adrenalinsko klatno, panoramski kotač, mega ljuljačka, pomorska bitka, rotirajuća dizalica, bajkoviti vrtuljci i kanui samo su neke od atrakcija parka.
Sanjali smo san zabavnog izleta! Naš san u petak, 27. listopada postao je stvarnost. Dakle, petak je, 12:30 sati i mi stižemo u zabavni park. Uzbuđenje pomalo raste, jer odmah po dolasku uočavamo glavne atrakcije parka i već kalkuliramo tko će ići na što. Na ulazu u park dočekuje nas naša razrednica koja se nakon obavljenoga grupnog fotografiranja uputila na blagajnu i kupila svojim mezimcima karte za ovaj nezaboravni dan. Tog petka, kao stvorenog za nova iskustva, hrabro smo stupili na vlak smrti, promatrali Biograd sa 30 metara visine vrteći se na ringišpilu koji i nije bio onoliko “opasan” koliko se dojmio na prvu. Neki od nas pokazali su tu svoju neustrašivu stranu, te na svaku vožnju išli po nekoliko puta, dok je bilo i onih kojima bi i pokoja suza skliznula niz oko nakon malo uzbuđenja, a glasnice gubile snagu i prilazile kraju kao i sam dan. Osim mučnina u trbuhu i klecavih koljena, uživali smo u smijehu i vedrini bez obzira što je jesenska tmurnost zarobila svaku zraku sunca tog jutra. Pojedinci su se divili onima kod kojih nikakva visina ili brzina nisu izazivali strah, a poludjeli otkucaji srca i vrtoglavica bili su nepostojeća problematika. Zabava bez većih posljedica bila je zagarantirana svakom u jurećim autićima, no opet, ni jedan od nas nije izašao iz vozila bez najmanje tri modrice na tri različita mjesta. Bez obzira na ozljede, kasnije smo se vratili jurnjavi i naplatili si dugove nakupljene u prethodne tri godine i bez imalo milosti punim se gasom međusobno sudarali. Na kraju smo se uputili svojim kućama, iako su se neki pomalo ljuljali obzirom da im je centar za ravnotežnu bio ostavljen tamo negdje u nekoj brzoj vožnji. Među nama se našla i jedna plava glava koja se teška srca uputila prema “exit” znaku, i neumoljivo zahtijevala JOŠ. Nažalost, nikako se nisam mogla poistovjetiti s razrednim Rambom, jer sam ona crna ovca koju je duša mahom ostavila među svom tom zabavom.
Ovo je možda bio jedan od naših posljednjih izleta, no definitivno nije posljednje iskustvo koje ćemo mi, pametne, ali lude glave, doživjeti zajedno. No ipak, nema te vožnje koja bi me toliko uznemirila i izbrisala ovako posebne uspomene iz ovog jako lijepog razdoblja života. Hvala vam! I za kraj, ako nam ne vjerujete na riječ, priuštite si to iskustvo i posjetite ga. Nećete požaliti.
Anica Dujmović, 4. a
