Na susretu maturanata

Tradicionalni susret maturanata održao se ove godine 24. ožujka u Međugorju.  I mi, ”maturanti-klasičari” uputili smo se toga subotnjeg jutra na zahvalno hodočašće generacije 2011./12.

 

DO MEĐUGORJA I MOSTARA

Tradicionalni susret maturanata održao se ove godine 24. ožujka u Svetištu Kraljice Mira u Međugorju. I mi, ”maturanti-klasičari”, u pratnji naših profesorica Željke Jadrošić te s. Mirjam i s. Viktorije Gadža, uz nekolicinu ostalih srednjih škola Zadarske županije, uputili smo se toga subotnjeg jutra na zahvalno hodočašće generacije 2011./12. Odazvali su se i maturanti iz škola Šibenske biskupije. No, nažalost, ove godine nisu nam se pridružili maturanti iz Splitsko-makarske biskupije zbog pogrebnih obreda i oproštaja od umirovljenoga nadbiskupa mons. Ante Jurića.

Polazak
Prema programu polazak je bio planiran za 6.00 h ujutro s glavnog autobusnog kolodvora. Škole su bile grupirane po autobusima, a s nama su bili učenici Strukovne škole Vice Vlatkovića u pratnji vjeroučitelja Željka Batura. Držeći se poslovice „Tko rano rani, dvije sreće grabi“, mnogi su došli ranije i zauzeli najbolje ”pozicije” u busu. S malim zakašnjenjem krenuli smo i svoj put započeli kao i inače molitvom. Putujemo u Bosnu i Hercegovinu – zemlju slasnih ćevapčića, baklava, „turske kafe“, narodne muzike i, nažalost, učestalih sukoba između tri konstitutivna naroda – Srba, Bošnjaka i Hrvata koji u ovu zemlju punu povijesne i kulturne baštine unose kaos budući da se ne mogu dogovoriti ni oko problema s otpadom, a kamoli oko obnove cesta.

Župa sv. Jakova (Međugorje)
Naviknuti na hrvatske autoceste i krajolik koji ih okružuje, pozornost smo usmjerili na upoznavanje s učenicima Strukovne škole, igranje kartaške igre UNO, na ležerno slušanje najomiljenije glazbe na mobitelima ili pak ”grickanje” zaliha u ruksacima. Približavajući se granici, prošli smo kroz Vrgorac, rodno mjesto velikana hrvatskog pjesništva – Tina Ujevića. Fascinantno je što smo u mjestima Dalmatinske zagore, ali i preko granice, vidjeli vrlo velik broj automobila marke Mercedes iako naši roditelji svjedoče da ih je ranije bilo i više. Izgleda da recesija ”puca” na visoko i da oni koji i rade u Njemačkoj više ne dovoze luksuzne ”automobilčiće” u rodnu grudu. Navika na naš prelijepi krajolik po prelasku granice prerasla je u začuđenost kako neka tako lijepa zemlja dopušta ostavljanje otpada bilo gdje.
Po dolasku u Međugorje imali smo slobodnog vremena prije zajedničke mise u 13.00 h pa su neki otišli u ”potragu za hranom”, a neki u razgledavanje mjesta. Josipa, Ivan, Lucija i ja odvažili smo se i krenuli na brdo Križevac. Međugorje je župa posvećena sv. Jakovu – zaštitniku hodočasnika, a nalazi se u južnom dijelu regije Brotnjo u sastavu općine Čitluk. Još od 6. st. Hrvati naseljavaju ovaj prostor tako da on i danas ima 98,64 % hrvatskog stanovništva. Vrlo rano prihvatili su kršćanstvo čija je čvrstoća, kao i nadbrojnost Hrvata, poljuljana u vrijeme turskih osvajanja. Da ne bi potpuno nestala, u već sad većinski muslimanskoj zemlji, pobrinuo se red franjevaca koji od tada postaju jedini zastupnici i branitelji kršćanstva, kulture i obrazovanja zbog čega su nerijetko bili proganjani i mučenički ubijani. Golgotu su prošli i stanovnici cijele Hercegovine, kao i Hrvatske, u vrijeme obiju Jugoslavija ali i Domovinskog rata.
Na vrhu brda Križevac, 1933., sagrađen je križ za 1900 godišnjicu raspeća Isusa Krista na kojemu se nalazi natpis: ”Isusu Kristu, Otkupitelju ljudskog roda, u znak svoje vjere, ljubavi i nade, u spomen 1900. godišnjice Muke Isusove”. Dana 26. travnja 1981. oko 18.00 h šestoro mladih iz župe Međugorje, na brdu Crnica, na mjestu zvanom Podbrdo, ugledali su bijelu pojavu s djetetom u naručju. Od tada Međugorje, iako fenomen još nije službeno priznat, privlači brojne hodočasnike diljem svijeta. Prošle godine podijeljeno je preko 6 mil. svetih hostija na misama u župnoj crkvi – svjedoči Međugorski župnik fra Petar Vlašić, koji je vodio zajedničku Svetu misu posvećenu svim obiteljima svijeta i svim mladima, prije koje smo imali priliku za svetu ispovijed.

Posjet Mostaru i povratak 
S Međugorjem u mislima i srcu nastavili smo putovanje prema drugom odredištu – Mostaru po kojemu nas je proveo naš bivši učenik Hrvoje Ćurčić. Po samom dolasku u ovaj grad – patnik upozoreni smo na međunacionalnu napetost, kao i netrpeljivost između muslimanskog i katoličkog stanovništva. Podjela se vidjela i s obližnjih brežuljaka, dok smo silazili do Mostara. Na jednoj su strani bili katolički zvonici, a na drugoj – muslimanski minareti.
Imali smo slobodnog vremena do 17.30 h kada je bio dogovoren polazak za Zadar. Krenuli smo prema najznačajnijem simbolu grada – Starom mostu, koji je 1993. godine u sukobu između Hrvata i Bošnjaka – srušen. Bošnjaci optužuju HVO za rušenje, dok Hrvati krivima drže Bošnjake zbog podmetnute mine. Most je obnovljen 2004. i ponovno uvršten na popis kulturne i povijesne baštine pod zaštitom UNESCO-a. Na mostu su počeli ”photo session-i” klasičarki dok su drugi bili u potrazi za ćevabdžinicama, suvenirima, ”turskom kafom”, a Marko je sjeo pokraj uličnog svirača na istočnoj (inače muslimanskoj) strani i pjevao s njim Sevdalinke i druge muslimanske narodne pjesme.
Nakon obilaska Mostara došlo je «neželjeno» vrijeme povratka. Bili smo se već toliko naviknuli na ugođaj istočnjačkih ulica, koji je podsjećao na ulice Istambula iz turskih serija, da smo htjeli ostati još malo duže.
Ali, rodna gruda zove … Za ugođaj Domovine u autobusu se pobrinula naša vjeroučiteljica č.s. Viktorija Gadža. Uz Thompsona i s. Viktoriju pjevali smo dok nismo stigli na zadarski kolodvor kasno navečer …

 

 
 

Više iz rubrike Događanja

 
 

Share this Post