Imamo priču! – rekla sam kolegicama, profesoricama klasičnih jezika u našoj Školi, kad smo rano ujutro, u subotu 10. ožujka, „zaplovile“ 30-ak kilometara prema Benkovcu.
VESELA SEOSKA BURZA
– Imamo priču! – rekla sam kolegicama, profesoricama klasičnih jezika u našoj Školi, kad smo rano ujutro, u subotu 10. ožujka, „zaplovile“ 30-ak kilometara prema Benkovcu. A priča se zove: benkovački sajam! Pravo održavanja sajmova u kasnom srednjem vijeku bila je glavna povlastica nekog mjesta, a nastavila se i u doba carice Marije Terezije u 18. stoljeću. Kad već govorimo o davnim vremenima poticaj za našu priču dao nam je ovogodišnji projekt „Glasnici davnina“ i znatiželja: možemo li na sajmu pronaći „ono nešto“ s čim ćemo opremiti, obogatiti, dopuniti … prezentaciju projekta za Dan škole?
Priča o benkovačkom stočnom sajmu započinje prije nešto više od sto godina i sve do danas na taj se prostor van grada, uz glavnu prometnicu Benkovac-Karin, slijevaju kolone poljoprivrednika, trgovaca, nakupaca, obrtnika i znatiželjnika – potencijalnih kupaca poput nas, ne bi li pronašli „robu“ zbog koje su i došli jer već dugo svakog desetog u mjesecu ovo je mjesto i robni sajam.
Na ulazu u sajam policija i gužva. Neki su već obavili posao i vraćaju se. Pored zadarskih, splitskih, šibenskih, zagrebačkih …. mogle su se vidjeti i automobilske registracije Slavonskog Broda, Osijeka i Županje, ali i one iz susjedne Bosne i Hercegovine.
Nakon što smo se teškom mukom parkirale krenule smo u potragu i razgledavanje. Nema čega nije bilo na improviziranim štandovima, ali i na podu. U improviziranim nepravilnim ulicama i „trgovinama“ nudile su se željezne, ali i glinene peke, sjekire, srpovi, potkove za konje, ražnjevi …, sita i rešeta, cipele, odjeća ali i parfemi “poznatih marki”, kreveti, ormari … Sve i svašta! A, kupaca … kao u pravoj priči. Izmiješali se poljoprivrednici, stočari …, doktori, profesori …, zanatlije. – Imamo priču! – ponovim s osmjehom „od uha uha“. Na ovoj velikoj seoskoj burzi ljudi su se glasno pozdravljali u raspoloženju koje odavno nisam vidjela. Sajmom je, na svakom koraku, odjekivalo: Pošto kume? Može li jeftinije? Recesija, recesija! Nema se! Svega je na sajmu u Benkovcu danas bilo, pa i šale i smijeha. – Imamo priču! – nasmijem se kolegicama u trenutku kad me jedan kupac pitao: Pošto gradele? baš one kakve nama trebaju. Jer, nama trebaju antikviteti. Za priču o projektu nam trebaju.
Da se sajam obiđe i da se sve vidi (i ponešto odabere) treba dosta vremena. Ne valja se „zalijepiti“ za prvo …, možda je malo dalje jeftinije. Bura mete, Petra se zagrče kapuljačom. Na sajmu se vrlo brzo i ogladni. Sa štandova trešti glazba, narodna!
Nađosmo ono što nam treba. A što je to? – neka ostane tajna do Dana škole. Uspostavljamo „sajmovsku komunikaciju“ da ravnatelja što manje košta. – Odakle ste, šjor? – pitam čovjeka uz izloške koji nas zanimaju. Iz Krašića! – odgovori promrzao čovjek, moglo mu je biti oko šezdeset. – Ako ste čuli za Stepinca? – doda potiho. – Da, čuli? – rekoh. – Mi smo Vam iz katoličke gimnazije, tražimo … i ako možemo dobiti popust? – Moja gospođo, ne znam ja kome mogu reći, a kome ne! – ispričava se čovjek i dade nam popust. Obavismo trgovinu i zadovoljne zaželjesmo sjesti – odmoriti umorne noge. Pod šatorom se nudi janjetina … odojak … Odlučismo se za ćevapčiće? No, mjesta pod šatorom ni za lijek. Onda nam, iznenada, jedan čovjek, vidjelo se – domaći, ponudi stol. Nisam skidala oči s njegovoga plavog mantila, mantila iz nekog drugog vremena. I njemu je moglo biti šezdeset.
Kazaljka je već grabila poslijepodnevne sate. Iza nas su ostali načičkani štandovi i odvojci sa stokom sitnog i krupnog zuba. Kokicu Bisernicu sam samo uslikala za foto album priče iako sam došla s idejom da je kupim za kućnog ljubimca. Ani smo kupili stolicu, mom tati kosir, Petra je kupila čarape i na sajmu ih obula jer joj je bilo hladno. No, nismo zaboravili po što smo došli na benkovački sajam danas 10. ožujka, u subotu. Na izlazu smo kupili i slanutak.
Kako svaka priča ima poruku naša je: zbog ljepote, raspoloženja, atmosfere, podsjećanja na davna vremena … u Benkovac treba navratiti i kad nije sajam.
