TRADICIJSKO LONČARSTVO VELOG IŽA
Dana 28. listopada, bio je utorak, u Arheološkom muzeju održala se radionica Iškoga lončarstva koju su (u suradnji) pripremili Narodni i Arheološki muzej iz Zadra, uz pomoć učenika Škole za primijenjenu umjetnost i dizajn.
Prof. Sandra Gospić je odlučila naš razred, 2.a, povesti na radionicu Trajnog očuvanja i zaštite tradicijskog lončarstva Velog Iža s namjerom da nam pokaže dio nekadašnje tradicije lončarenja na otoku Ižu. Za nas klasičare vijest o slobodna dva sata zvučala je primamljivo, obzirom da je radionica bila i „spas“ od fizike (naučili smo gradivo, ne brinite). Misli prepunih plinskih zakona i jednadžbi s volumenom, uputili smo se do našeg Muzeja.
Nasmiješeno lice djelatnice za pultom Muzeja pratilo nas je dok smo se penjali širokim stubama, koje su, po našem mišljenju, bile stvarno široke i kojih je, možda, za tridesetak bilo i previše. U ”izvrsnoj” formi i bez daha popeli smo se na drugi kat. Pritom nam je na prvom katu za oko zapela izložena građa rimske Antike. Marti je, kao vrsnoj poznavateljici latinskih pridjeva, zapela za oko pogreška u opisu izloženog primjerka i ubrzo je dobila zasluženu pohvalu.
No, vas sigurno zanima tijek radionice. Prvo moram napomenuti gdje smo se, zapravo, nalazili i gdje se odvijala. Naime, na drugom katu Muzeja izloženi su ostaci posuda, dijelova oružja, oruđa i, naravno, nakit. Muškoj polovici razreda posebno su se svidjeli vrhovi koplja, a djevojkama fibule, tj. kopče. Svi ostaci nađeni su na području današnje Hrvatske, većina njih u Dalmaciji. Mogli smo zaključiti da su prostori naše današnje države kroz povijest bili dosta zanimljivi i povoljni za život. Ako smo pozorno pratili, a jesmo, satove prof. Ratka, sigurno smo to već i naučili. No, dosta o povijesti, vratimo se lončarstvu.
Na ulazu u prostoriju nalazila su se tri lončarska kola s ostacima gline na sebi. Uz njih su se nalazile tri stolice koje su gladno čekale troje vrijednih lončara koji će nam pokazati vjerni prikaz nekadašnjih posuda i njihovu izradu. Uspjela sam upamtiti ime stručnog voditelja Frane Šunića, muzejskog tehničara i njegove vješte ruke. Nasmiješen i ruku uprljanih glinom, pozvao je dvoje učenika Primijenjene i objasnio nam kako su nekada stanovnici otoka Iža pravili posude za hranu. Naime, u smjesu gline ubacivali su izmrvljeni kalcit koji je davao čvrstoću smjesi. Gospodin Frane nije čovjek od puno riječi, već od djela pa smo ga ubrzo promatrali u mukotrpnom poslu. No naša zadivljena lica željela su znati postupak i on se, zanesen izradom, ipak odlučio „ubaciti“ par rečenica: ,,Dno posude mora biti debljine otprilike jedan centimetar“ – nasmiješio se, ,,jer dok se posuda ispeče, otprilike pet posto te debljine se izgubi.˝
Zainteresirano smo promatrali ruke učenika Primijenjene koji su pažljivo nanosili slojeve gline. Naime, u tom trenutku ja gubim uvid u situaciju jer se jedan od fotografa ugurao ispred nas klasičara kako bi obavio svoj posao. Uz negodovanje, nestrpljivo smo dočekali odlazak uvaženog gospodina. No, na našu nesreću, tada je profesorica dvoje zaposlenih učenika uz lončarsko kolo, valjda hvatila da je naš kut gledanja – najbolji kut. Osjećali smo se kao nekadašnji ilirski narodi koji su samo pokušavali mirno živjeti na svojem posjedu što se novima nije sviđalo.
Pomaknuvši se za metar ulijevo, dobili smo novi pogled i uvid u situaciju. Lonci, točnije, zdjele već su bile pri kraju izrade i odlučili smo se opustiti promatrajući ostatak publike. Uočivši da publika nije brojna, razočarali smo se jer, iako radionica nije bila veliki spektakl sa silnim reflektorima i konfetima, željeli smo da i drugi ljudi vide čari u kojima nam se otkrila glina (s dodatkom kalcita – bez njega ništa ne bi bilo postojano).
Zabilježivši posjet zajedničkom fotografijom, uputili smo se natrag s profesoricom prema školi. Zahvalni smo joj na trudu i velikoj želji da nas nauči još nečemu osim nastavnog gradiva te da nam pokaže da se rimska kultura nije sastojala samo od glagola (koje smo također naučili (ali, nažalost, nisu bili u ispitu) i vremenskih rečenica. Veselimo se ovakvim događajima i toplo se nadamo da će ih biti još, da ćemo osim toga još ponekad biti „izvučeni“ s kojega sata (šala mala, mi smo ozbiljni učenici).
