Već krajem travnja po hodnicima se šuškalo da za Dan škole 18. svibnja ove godine tj. dan prije, u petak, idemo na izlet. Navodno – na Plitvička jezera. Bili smo oduševljeni idejom
“DVOBOJ” VODE I KAMENA
Dvoboj vode i kamena karakteristika je krša, da morate na koga biste se od to dvoje kladili? Na čvrst, postojan kamen ili na prozirne kapi kiše. Prije odgovora sjetite se da ništa u životu nije onako kako se naizgled čini.
Poigravajući se s kamenom voda gradi nakit: stalagtite i stalagmite. Nekad joj je za samo jedam milimetar tog nakita potrebno 10, a nekad čak 100 godina. No, to je ne sprječava da neumorno radi.
Nakon što je porazila kamen, voda pokazuje velikodušnost pobjednika. Na ovim jezerima ona uz pomoć živih organizama vraća prirodi dio onog što je razorila – šupljikavu stijenu koju grade slapovi – sedru. Uživali smo u plodu zajedničkog rada vode i kamena.
Već krajem travnja po hodnicima se šuškalo da za Dan škole 18. svibnja ove godine tj. dan prije, u petak, idemo na izlet. Navodno – na Plitvička jezera. Bili smo oduševljeni idejom, baš kao i uvijek kad čujemo riječi «izlet», «putovanje», «druženje», a moram priznati i «nema nastave». I tako je, dok smo tih dana rješavali ispite, odgovarali, zbrajali moguće prosjeke, došao i taj 17. svibnja – Dan škole. Izlet! Našli smo se na autobusnom kolodvoru u 7.45. Rano! Neki su već bili popili kavu, neki pojeli pecivo, neki kupili novine…, ali svi smo bili naoružani dobrim raspoloženjem, voljom i euforijom zbog dana kojega ćemo provesti izvan škole, bolje se upoznati, kako s učenicima, tako i s profesorima koji su nas pratili u velikom broju. Tri su se autobusa puna klasičara uputila prema Plitvicama. Zadar je ostao iza nas.
Dan je bio siv, vlažan i nekako tmuran. Za nama je ostajao lički zeleni pejzaž; njegove šume, stari dvorci, rijeke i poneka drvena kućica. Kad smo stigli na Plitvice nebo se otvorilo tako da smo iz autobusa izašli stisnuti po dvoje ili troje ispod kišobrana. No, kiša je brzo prestala, kao da je nas pitala. U Nacionalni park ušli smo kao u jedan novi, neotkriveni, netaknuti, idiličan svijet. Iako smo gazili po blatu, sve je bilo tako čisto i nevino, bez betona, smeća i bilo kakvih briga. Najprije smo otišli do Velikog slapa. Gledali smo u čuđenju iznad sebe u tu čistu vodu koja izvire iz kamena na istom mjestu već stoljećima i ne da se smesti bez obzira na nas, bez obzira na sve uzdahe, pohvale i divljenja. Ona teče. Teče! Buči i huči, nastaje i nestaje u slapu.
Ondje smo se fotografirali i nastavili avanturu po drvenim stazicama koje presijecaju manje slapove i jezera. Mene su jezera posebno oduševila. Šetajući mokrim mostićem do kojeg dopire buka od slapa najednom primjetih, iza velike stijene prekrivene mahovinom, veliku površinu plavo zelene boje, ali tako čiste i jasne da nisam mogla ne osjetiti jedinstveni mir i sklad, kao nikad do tad. To jezero nosi naziv Gavanovac, a ime je dobilo po legendi koja kaže da je u njega upalo Gavanovo blago. Nisam mogla prestati gledati u to jezero.
Na Plitvičkim jezerima sve se sastoji od tri boje: od zelene, sive i smeđe. Svakim korakom upoznavali smo nešto novo, sve je bilo još ljepše od onog prije. Nakon kratke šetnje ukrcali smo se na brodove koji plove Prošćanskim jezerom. Oko broda su plovile ribe – male, ali i one velike. Na sredini jezera, kad ne vidimo ni kopno ispred ni kopno iza nas, ostaje nam samo voda. U tom trenutku nisam mislila ni na što drugo. Gledala sam lijevo i desno prema slapovima koji su ga oplakivali, nisam smjela ništa propustiti. Stigavši na kopno naš put se nastavio prema vlakiću kojim smo već umorni i gladni stigli do autobusa i krenuli prema Mukinjama gdje nas je čekao ručak.
Za stolom smo jedni drugima prepričavali svoje doživljaje i događaje. Ali, to je bila tek polovica slavljeničkog dana. Vrhunac nas je čekao u Udbini gdje smo imali sv. Misu zahvalnicu u novoj crkvi Hrvatskih mučenika koja se kao knjiga naše povijesti značajno uzdigla nad Krbavskim poljem. Kiša je opet padala u svom punom sjaju, i dok smo trčali prema ulazu crkve, nismo mogli a da ne zastanemo pred kipom zaštitnika naše škole, ali i našega naroda, pred kipom pape Ivana Pavla II. Sama crkva je napravljena po uzoru na «najmanju katedralu na svijetu», crkvu Sv. Križa u Ninu. Osim samog tlocrta cijele crkve, i sve ostalu u njoj je svojevrsna knjiga hrvatske povijesti i vjere koje jedna bez druge nikad nisu išle. U podrumu ispod crkve pogledali smo film o stradanju udbinskih svećenika, ali i ostalih građana tijekom Drugog svjetskog i Domovinskog rata. U spomen na to, s lijeve strane crkve stoji Vukovarski križ.
Poneseni dojmom popeli smo se gore, gdje je u 17.00 počelo misno slavlje koje je predvodio naš ravnatelj mons. Joso Kokić.
U Zadar smo se vratili u sam suton, oko osam sati navečer. Ulice su bile mokre, ali su se još nazirali ostatci sunca. Toliko toga se dogodilo u jednom danu… Toliko dojmova se nakupilo u nama. Još jednom smo ih podijelili međusobno i rastali se uz «vidimo se u ponedjeljak».
I za kraj – hvala svim profesorima, roditeljima i našem ravnatelju, svima onima koji su osmislili, isplanirali i omogućili nam ovaj izlet. Ispunjeniji Dan škole nisam mogla zamisliti!
Uživali smo u plodu zajedničkog rada vode i kamena.
Kalcina Klara, 3. a
