Posjetili smo park prirode Lonjsko polje te gradove Sisak i Karlovac
U ranojutarnjim satima, dana 7. listopada 2017., ispred zgrade Ljepotice okupili su se „društvenjaci“, učenici koji su na županijskim natjecanjima iz „društvenih“ predmeta osvojili jedno od prva tri mjesta, te naravno njihovi mentori koji su velikim dijelom zaslužni za uspjeh učenika, kako bi se uputili na nagradni izlet čija su odredišta ove godine bila Park prirode Lonjsko polje te gradovi Sisak i Karlovac. Mnoge srednje škole Zadarske županije imale su svoje predstavnike, a našu Klasičnu gimnaziju predstavljali smo mi učenici i profesori, Kristijan Košta i Ena Nekić u pratnji prof. Vanje Bajlo, prof. Mirele Zubčić, prof. Ratka Ruševa i prof. Nevena Nižića.
PRVI DAN
Svi, još poprilično pospani, ali itekako uzbuđeni, sjeli smo u autobuse i krenuli prema Slavoniji. Tijekom višesatne vožnje počela su se stvarati prva poznanstva među učenicima različitih škola, a među profesorima obnavljati ona stvorena prethodnih godina. Prelazili smo kilometre i uskoro došli u Lonjsko polje. Svuda oko nas bile su prostrane zelene ravnice i stare drvene kuće. Stigavši na naše prvo odredište, izašli smo iz autobusa i zauzeli mjesta na brodu. Tako je započelo naše razgledavanje Lonjskog polja koje je najveće zaštićeno močvarno područje u dunavskom porječju. Park prirode čine Lonjsko, Mokro i Poganovo polje. Uz prve riječi vodiča i taktove bećarca započela je plovidba Savom. Bećarci su stvorili posebnu atmosferu među nama Dalmatincima i pružili nam jedinstven doživljaj. Došli smo i do ušća rijeka Une i Save. Naviknuti na sunčano vrijeme,ostali smo pomalo zatečeni oblačnim nebom i nižom temperaturom. Prizori rijeke i odraza u njoj bili su fascinantni. Svi su se trudili uhvatiti bar dio prizora svojim mobitelima.
Nakon ugodne četrdesetominutne vožnje brodom vratili smo se u autobuse i krenuli prema našoj sljedećoj stanici u Lonjskom polju, a to je bilo Krapje, selo graditeljske baštine. Životinjski i biljni svijet te kulturna baština toga kraja predstavljeni su nam prezentacijom te kratkim animacijama. Doznali smo mnogo o načinu života u poplavnom području. Glavno načelo bilo je „Živi s vodom, a ne protiv nje.“ Kuće su građene od hrasta lužnjaka koji je otporan na vodu te su zbog čestih poplava ljudi živjeli na katu, a u prizemlju su bile radionice. Nisu imale dimnjake, nego male otvore na krovovima pa je upravo dim razlog zbog kojeg krovovi podnose rodina gnijezda teška nekoliko stotina kilograma. Šetnjom kroz selo vidjeli smo drvene kuće. „Kuća živi onoliko koliko ljudi u njoj žive.“ Uvjerili smo se u to vidjevši mnoge napuštene, urušene kuće. Iako ih je bilo malo, vidjeli smo i one pogodne za život u kojima ljudi žive i danas. Posjet Krapju završio je kod posavskih konja. Divili smo se njihovoj ljepoti, a najhrabriji su im se približili i hranili ih kukuruzom.
Nastavli smo dalje kroz Lonjsko polje te stigli na ručak u Čigoč, prvo europsko selo roda. Ručkom u tradicionalno uređenom restoranu završio je posjet Parku prirode Lonjsko polje.
Na putu prema Sisku naš umor je polako bio vidljiv, ali dan još nije bio gotov. Sljedeće na rasporedu bila je sisačka utvrda Stari grad. Utvrda je trokutastog oblika jer je sagrađena u 16. stoljeću na strateškom mjestu pokraj ušća rijeke Kupe u Savu. Na utvrdi se nalaze mali otvori za puške i topove jer je utvrda služila za obranu od turskih napada. 22. lipnja 1593. Hasan-paša Predojević napao je utvrdu, no Hrvati su ga porazili te je i on sam izgubio život. Sve smo to saznali hodajući utvrdom i njenim hodnicima. Na kraju smo dobili priliku držati mač u rukama kako bismo se uvjerili koliko je snage bilo potrebno za cjelodnevno ratovanje.
Došavši u centar Siska, našli smo se ispred Hotela Panonija i nakon kraćeg čekanja na recepciji svi smo našli svoje „cimere“ te otišli u sobe kako bismo se pripemili za večeru. Fina večera u hotelu vratila nam je snagu i uklonila umor. Nakon večere u manjim smo grupicama izašli u centar Siska i imali priliku doživjeti Sisak u večernjim satima, a ujedno i prigodu bolje upoznati jedni druge, razmijeniti razne teme te stvoriti nova prijateljstva.
DRUGI DAN
Nakon sna i obilnog doručka u hotelu slijedila je šetnja centrom Siska te posjet Gradskom muzeju. Na nekim zgradama uočili smo murale pa smo od našeg vodiča saznali da se u Sisku posljednje dvije godine održava Festival ulične umjetnosti.
U muzeju smo prvo prošetali kroz Segesticu iz 4. stoljeća prije Krista te vidjeli predmete iz tog razdoblja. 35. godine prije Krista Oktavijan ju je osvojio i imenovao Siscia. Tada je Siscia imala luku na Kupi i kovnicu novca. U 16. stoljeću Sisak je imao ključnu ulogu u obrani od Turaka. Tijekom 18. i 19. stoljeća grad se podijelio na Civilni i Vojni Sisak. U 20. stoljeću otvaranjem mnogih tvornica Sisak je postao industrijski grad. U muzeju su izloženi i primjeri kulturne baštine kao što je narodna nošnja. Neizostavni dio nošnje udanih žena bila je poculica, pokrivalo za glavu. Svi su nam napomenuli da ne smijemo otići iz Siska, a da to ne znamo. Nošnje mlađih žena bile su šarene, ukrašene mnogim ružama dok su nošnje starijih žena imale bile zagastijih boja.
Nastavili smo šetnju Siskom te došli do barokne katedrale. Glavni oltar osim cvijećem bio je ispunjen raznolikim i raznobojnim jesenjim plodovima. Ispred katedrale razgledali smo ostatke gradskih vrata rimske Siscije.
Prešavši cestu došli smo do rijeke Kupe. Vidjeli smo balkon gdje se odigrala predstava „Juran i Sofija ili Turci kod Siska“ Ivana Kukuljevića Sakcinskog, prva predstava na hrvatskom jeziku. Siščani je često nazivaju „Sisački Romeo i Julija“. Šetali smo šetnicom poznatog sisačkog slikara Slave Striegla pa tako i naišli na njegov kip u hodu ispred kojeg je upisana slikareva izjava „Dok hodam, slikam“. I stvarno je tako radio. Šetao bi šetnicom uz Kupu, ugledao jedan prizor, dobro ga zapamtio pa požurio pretvoriti ga u sliku. On je dao izraditi sisački sunačani sat prema kojem Siščani cijeli dan samo spavaju, jedu i piju.
Naša šetnja Siskom završila je u sisačkom jazz klubu poznatog glazbenika Damira Kukuruzovića. Ušavši u kafić prepun instrumentima, slikama poznatih jazz glazbenika te malom pozornicom s bubnjevima, poželjeli smo takvo mjesto i u našem gradu.
Iako mnogi mladi ljudi odlaze iz Siska u potrazi za boljim životom, grad zapravo ima veliki turistički potencijal.
Vratili smo se u hotel na ručak, a nakon toga nas je čekao polazak prema Karlovcu kako bismo posjetili Aquatiku, akvarij slatkovodnih riba.
Kada je autobus stao, mnogi od nas su se trgnuli iz sna pa smo se zaputili prema akvariju. Primijetili smo da je to kompleks triju objekata. Akvarij je podijelen na dva dijela. Prvi dio predstavlja cijeli tok jedne krške rijeke. Tako smo naučili da ribe u gornjem toku imaju jače mišiće kako bi se mogle oduprijeti snažnoj riječnoj struji, a vidjeli smo pastrve i mladice. U srednjem toku rijeke obitavaju ribe poput šarana, štuka i somova jer je korito šire pa su i ribe veće. O tim ribama čuli smo zanimljive informacije kao što je ona da šaran ne osjeća sitost zato što nema želudac ili pak ona da je štuka brza samo na kratke staze, a ima čak od 700 do 800 zubi. Također, štuka ima velike oči jer ona lovi danju za razliku od soma koji ima male oči i lovi noću. U donjem toku rijeke nalaze se bolen, crnooka deverika i grgeč. Došavši do kraja riječnog toka, prešli smo u drugi dio gdje je u svakom akvariju prikazan jedan dio Hrvatske. Bilo je vrlo zanimljivo vidjeti slatkovodne ribe cijele Hrvatske u nekoliko minuta. Imali smo dojam da smo u pećini zbog projekcije čovječje ribice i raznih zvučnih efekata. Najviše smo se zadržali kod najvećeg akvarija jer smo svi bili očarani veličinom akvarija i raznovrsnim ribama. Na samom kraju vidjeli smo uvezene vrste riba poput japanskog šarana i kalifornijske pastrve. Bili smo oduševljeni jer nismo mislili da muzej slatkovodnih riba može biti tako zanimljiv i moderan.
Došao je kraj našeg nagradnog izleta i preostao nam je još samo povratak u Zadar. Sabirali smo dojmove i zaključili kako je ovo bio jedan vrlo zanimljiv i dobro iskorišten vikend. Zahvalni smo Zadarskoj županiji što nam svake godine omogući izlet kojim upoznamo mnoga poznata odredišta, ali i one pomalo zaboravljene, ali ništa manje lijepe dijelove Hrvatske.
Ena Nekić, 2.b
