,,Ne pjevaj umoran!”
Petak je, 16. listopada 2015. Naše zajedničko putovanje u Nagykanizsu u povodu 250-e obljetnice osnivanja ove prijateljske škole pod imenom ,,Piarista Általános Iskola Gimnázium Nagykanizsa” započelo je u duhu one stare ,,tko rano rani, spava mu se”. Naime, ranojutarnjim polaskom krenuli smo prema Mađarskoj kako bismo uveličali taj svečani događaj svojim skromnim nastupom.
Za početak, krađa svake minute sna nikada nije na odmet, no Marko B. je imao nešto protiv nas ustaljenih spavalica. Početak putovanja (što znači relativno rano) odlučio je obilježiti svojim istančanim glasovnim sposobnostima. Obzirom da mi ostali od pustog divljenja (ili pokrivanja ušiju … dođe na isto) nismo mogli utjecati na promjenu njegovog raspoloženja, časna Viktorija je uzela inicijativu u svoje ruke te zdušno poklopila pretjeranu želju za glazbenim izražavanjem našeg Marka, i voíla … rodio se naslov (i zaključak, ali o tome ćemo kasnije).
Negdje prije granice zaorile su se (i to svojski!) naše dvije pomno uvježbane pjesme: Allelujah i Yakanaka Vhangheri. Došavši sa zakašnjenjem, ipak nas je dočekao obilan ručak. Toliko bogat da nas je profesor Nižić vjerno usmjerio pravac McDonalds. Nismo prihvatili ponudu. Nažalost.
Nakon pustolovine u lokalnom Sparu, dostojanstvenog izgleda okupili smo se pred vratima glavne zgrade Škole. Program, koji je započeo u pet sati poslijepodne, centrirao se na proslavu tako velikog događaja, no ujedno i na poziv da se učenici usredotoče na cilj svega toga, a to je – postati bolji ljudi. Ravnatelj je nastavnike također pozvao na hrabro podučavanje koje je ujedno i iznimno težak zadatak od kojeg se polazi, no na kraju obećao im je da će ugledati plodove svojeg dobrog rada. Kratki sažetak ravnateljevog govora može se sažeti na navedeno, ali posebno je zazvučao nadahnjujući citat grofa Istvana Szechenya: ,,Kad mi odrežu krila – hodat ću na nogama, ako mi i to odrežu hodat ću na rukama, a ako mi ruke iščupaju – puzat ću po zemlji.”
Nakon polaganja vijenaca pokraj spomen-ploče s najistaknutijim imenima Pijarističke škole u razdoblju od 1765. do danas, uputili smo se prema crkvi Srca Isusova gdje smo slavili sv. Misu. Primijetili smo neke vidne razlike između načina slavljenja kod nas i kod njih, ali na kraju se sve svede na misao o zajedništvu naroda preko ljubavi prema istome.
Poslije večere počastili su nas bujnim programom, a oduševili različitim izvedbama kojima smo se i sami pridružili. Ostatak te bajne večeri proveli smo u plesu i pjesmama (po naški) te kasnovečernjem rezimeu provoda.
Sljedeće jutro započelo je radno. Naime, nedugo nakon doručka započeli smo s probama koje nisu oduševile ni nas ni profesoricu koja je zgrčila lice čuvši neke falševe, no ostala je dosljedna svojem izgarajućem entuzijazmu i naprosto zaraznom smiješku. Taj isti smiješak držao nas je čitavima tijekom nastupa. Hvala joj.
Smotru zborova otvorio je dječji zbor iz Mosonmagyarovara. Odajemo im na čast što su s toliko dičnim izvedbama savršeno uprizorili poželjan početak za svaki program usprkos činjenici da su bili zaista maleni (na razini osnovne škole), no nimalo zastrašeni naspram ”velikih”. Uslijedilo je niz napjeva na latinskom jeziku ali i mađarskih narodnih pjesama predstavljenima od strane Pijarističke škole u Nagykanizsi i njihova dva zbora: mješovitog zbora gimnazije ,,Mathia Károly” i djevojačkog zbora ,,Schola Gregoriana Calasanctiana”, te neizostavnog dijela cijele smotre – muškog zbora Pijarističke gimnazije iz Budimpešte.
Šećer na kraju (a nego što drugo?) bili smo mi pod stručnim vodstvom naše novopečene dirigentice/profesorice Nele Šarić. Iako smo dobili najveći pljesak, nismo bili u potpunosti zadovoljni izvedenim, stoga je uvijek dobro imati celebritija (asa u rukavu) za profesora. Naša milena Nela Šarić otpjevala je i nama za dušu, a i svima za srce ,,Tužna proljeća” pokojnog zadarskog kantautora Tomislava Ivčića, uz klavirsku pratnju virtuoznog Mate Žilića.
Uslijedio je ručak, a potom je došlo na red i slobodno vrijeme koje smo iskoristili pretežito budeći Zvonu (Rezu), kulturno se uzdižući istraživanjem interijera lokalne kavane ,,Placc” te tražeći Maria.
Slobodna izvedba započela je u pet poslijepodne. Doslovno smo uzeli pridjev ”slobodna” te nespremni notno, ali spremni duhom kročili na pozornicu i zapanjili Mađare našim složnim dalmatinskim porivom za pjevanjem. Naše odlučne glasove popratili su improviziranim plesnim pokretima na incijativu prijašnje spomenutnih Budimpeštanaca, stoga i njima jedno veliko hvala. Orile su se ,,Ne diraj moju ljubav”, ,,Ružo moja crvena”, ,,Stojim na kantunu” i Tajčin hit ,,Hajde da ludujemo”. Možemo još samo dodati, i to nimalo skromno, da smo rasturili.
Junački doskakutavši, raširenih ruku i s pjesmom na usnama, odlučili smo podariti našim susjedima još jednu slobodnu izvedbu. Ispred njihovoga gradskog Doma kulture, okupili se mi i zatresli Nagykanizsu pod dirigentskom palicom srčanog nam kolege Marka Brzovića pjesmom ,,Sude mi”. Večera je bila solidna, s naglaskom na ”sol”. Zatim nas je dočekao pomno isplaniran program, mada nisu uzeli u obzir našu težnju k emociji trenutka. Koliko god mi cijenili njihov ogroman trud, ignoriranje naših želja rezultiralo je uzimanjem stvari u svoje ruke. Okupili smo voljne (i Mađare i Hrvate) te u tren oka organizirali svoju zabavu u Domu.
Pri tome se istaknuo profesor Nižić sa svojim istančanim glazbenim ukusom tipičnog rokera (da se zna, ovo je kompliment). Večer je na kraju protekla u duhu svega što smo zamislili, no nećemo odavati previše detalja. Nešto mora ostati i za nas, zar ne?
Sljedeće jutro, sneno i tmurno, doručak nam je zaključao vrata. No, ustrajni i gladni (da ne spominjemo snalažljivost gena kamenih (ovo samo za Vas, časna!) došli smo do željenog cilja – hrane. Pridružili su nam se ugodno iznenađeni Budimpeštanci (Rudi i Akoš – transliteracija) koji nisu mogli vjerovati da od ranog jutra imamo pjesmu na usnama.
Sv. Misa ugodno je zaokružila naše, nažalost, kratkoročno iskustvo. Ravnateljeva propovijed vezana uz evanđelje po Marku i zajedničko druženje, svela se na aktualnu ideju o ponovnom susretu.
Gošćenjem smo zatvorili svečanost ta tri dana te se uputili prema zlatnom autobusu snuždenih izraza lica i pognutih ramena. Teško nam je bilo ostaviti novostečene prijatelje, poznanike ili već stare znance, ali uvijek ćemo im se okretati nasmiješnih lica u sjećanje na provedeni vikend, no smijeh će se tek začuti kad položimo nadu u nadolazeće vikende.
P.S.
Naslov ovog uratka je oriđiđi by časna Viktorija ,,Ne pjevaj umoran!” Po nemrskom nam nalogu naše drage časne, ove impresije iz Nagykanizse i cijelo putovanje završavamo iskazom suprotnoga značenja koji nam nije teško iznijeti, a on glasi: „Nismo se umorili pjevajući.“
Magdalena Ivanko i Matea Kaleb, III.a
