Na već tradicionalnom susretu maturanata Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ove godine održanom u Mostaru, okupio se rekordan broj od preko 2500 učenika četvrtih razreda srednjih škola iz Zadarske i Splitsko – makarske nadbiskupije, Šibenske biskupije, te naravno domaćinske Mostarsko – duvanjske biskupije. Na susretu je i ove godine 29.III. , uz pratnju profesorica č.s. Mirjam i Viktorije Gadža te Ankice Pranjić, sudjelovalo i dvadesetak učenika naše škole.
Ranojutarnji polazak
Iako nekima to nije bilo ništa novo, većina nas je ipak prvi put iskusila kako je to dizati se u vrijeme kad većina ljudi ( i domaćih životinja ) još uvijek spava i u polusnu trčati na bus, brinući se o stotinu stvari odjednom. Srećom, ovaj put bus je vodio na neko ljepše mjesto, u Bosnu i Hercegovinu, zemlju narodne muzike, jeftinih cigara i žestokih međunacionalnih sukoba koji su nažalost od prosperitetnog prostora bogate povijesne i kulturne tradicije učinili nestabilnu zemlju pod protektoratom međunarodne zajednice u kojoj tri se konstitutivna naroda ne mogu dogovoriti ni oko postavljanja javnih koševa za smeće ili rasvjetnih stupova.
Hercegovina i hercegovačka metropola
Prešavši granicu polako smo, gledajući kroz prozorska stakla, počeli brojiti parkirane Mercedese pred obiteljskim kućama, no pogled su nam zaklanjali jumbo plakati s najavama koncerata srpskih folk zvijezda, pa smo brzo odustali. Osim toga, kriza je izgleda udarila i po Hercegovini, bolje rečeno Njemačka je pala u recesiju a vozni park srozao se na strahoviti prosjek od 1.7 štutgartske mašine po avliji, najnižu razinu još od poslijeratnih godina. Prolazeći kroz rodne krajeve mnogih hrvatskih reprezentativaca, gledali smo buduće nositelje igre vatrenih kako guraju loptu pred kućom, i pogađali koji će biti hajdukovac, a koji dinamovac. Nažalost, najveći dio Hercegovine kroz koji smo mi prošli izgledao je prilično pusto, zapušteno i napaćeno. Prilazeći Mostaru s obronaka okolnih planina najprije smo ugledali brojne zvonike i još brojnije minarete ovoga grada, simbole njegove podijeljenosti koji posjetiteljima uglavnom služe kao signalizatori koji govore „gdje su naši a gdje njihovi“ . Druga stvar koja se odmah ističe su brojna i velika groblja odnosno mezarja koja se nalaze na ulazima u grad, ali i na mnogim lokacijama po samom Mostaru i svjedoče o tužnoj ratnoj sudbini Mostaraca, bili oni Hrvati ili Bošnjaci. Treća pojedinost koja upada u oči su ogromni predizborni plakati hrvatskih i bošnjačkih stranaka te grafiti dvaju domaćih nogometnih klubova HŠK Zrinjski i FK Velež. Ovdje je podijeljeno sve, od vjere i politike, do kafića i nogometnih klubova.
Po dolasku u Mostar imali smo nešto slobodnog vremena prije zajedničke mise s ostalim maturantima koju je predvodio biskup Mostarsko – duvanjski mons. dr. Ratko Perić. U biskupovoj slikovitoj propovijedi prigodno su u korizmenom duhu naglašene teme Kristove muke i aktualizirana njezina značenja za današnje generacije mladih, pogotovo maturanata, koji se prema biskupovim riječima „nalaze na jednoj od životnih prekretnica“.
Nakon mise u Mostaru smo ostali još tri sata, a to vrijeme većina nas je iskoristila za obilazak samog centra grada koji je gotovo potpuno obnovljen nakon teških razaranja, te naravno na nezasitno i u nekim trenucima sramotno uživanje u bosanskim ćevapima, koje je većina nas shvatila kao glavni razlog dolaska. Glavna atrakcija stare jezgre je naravno Stari most, kulturna i povijesna vrijednost zaštićena od strane UNESCO-a, sagrađen 1566. , srušen u ratu 1993., a obnovljen i svečano otvoren 2004. godine. Svečanom otvorenju je prisustvovao veliki broj stranih uglednika među kojima i britanski princ Charles, a sam događaj trebao je biti simbol novog početka za grad na Neretvi. Nažalost, koliko god paradoksalno to bilo, Stari most je vjerojatno jedini most na svijetu koji više razdvaja nego spaja, budući da ondje normalnog suživota Hrvata i Bošnjaka jednostavno nema. Grad je podijeljen na zapadni hrvatski i istočni bošnjački dio, ili ako hoćete zapadni „ustaški“ i istočni „balijski“ dio, a most ima funkciju granice istoka i zapada odnosno kršćanstva i islama, granicu koja se nažalost prelomila baš preko leđa ovih ljudi, i učinila njihove živote puno tužnijima nego što bi trebali biti. Provokacije i sukobi ovdje nisu nikakva rijetkost, iako je veliki broj glasina i upozorenja vjerojatno preuveličan. Kulturnim i pristojnim turistima kao što smo mi ništa se nije dogodilo, zahvaljujući profesoricama koje su nam već u busu dale upute o ponašanju. Ipak, neki su za svaki slučaj spremili u torbu bedževe Hajduka, dok su drugi, poput mene požurili kupiti šalove Veleža, ne želeći izazvati talačku krizu. Ne znam jesu li oni nas gledali s druge strane, ali mi smo zaključili da se ovdje živi jednako loše s obje strane, ali i da nijedna strana ne misli popustiti u bilo kojem smislu. Umjesto toga, grade se sakralni objekti i jedne i druge vjere, i pritom, iako siromašni, ne štede ni jedni ni drugi. Naprotiv, barem se meni učinilo da se natječu veličinom i visinom crkava i džamija, postavljajući ih na istaknuta mjesta u gradu, vjerojatno kako bi na neki način zaplašili konkurenciju ili dokazali da imaju pravo u nečemu. Ogromni minareti i zvonici tako ironično postaju simboli bahaćenja i natjecanja, umjesto vjere i narodne opstojnosti. Baš pored jednog takvog zvonika bilo je mjesto na kojem su nas čekali parkirani busovi kad je došlo vrijeme za odlazak. Napustili smo Mostar s čudnim i pomiješanim osjećajima, istovremeno zadivljeni i razočarani. Mučna atmosfera još je velikim dijelom prisutna u gradu na Neretvi, i ona se osjeća na svakom koraku, kao da svi sumnjaju na vas i kao da je vama svatko sumnjiv. Pitanje je što reći i kako postupiti u nekim običnim, svakidašnjim situacijama o kojima inače ne razmišljate, okrenuti se za nečim ili ne, naručiti kavu ili kahvu, itd. S druge strane, nije sve tako loše, Mostar je velikim dijelom obnovljen iako su ožiljci ostali. Možda je glupo i bezobrazno od nekog sa strane da nakon par sati u Mostaru prigovara domaćinima da nisu dovoljno tolerantni. Vjerojatno je previše očekivati da će se neke stvari zaboraviti, i da će sad odjednom ljudi odustati od neslaganja i početi se ljubiti i skakati u Neretvu od sreće. Mi došljaci vjerojatno ne možemo razumjeti bit problema i nemamo pravo nuditi rješenja. Ali netko i to mora, jer ovakav Mostar nije jedan nego barem dva grada, i to dva mala, skučena i posvađana grada u jednom velikom i tužnom. Ostaje nada da će netko naći snage da prevlada mržnju i podjele, da prijeđe na drugu stranu mosta, stranu suradnje i razumijevanja. Dotada će svi Mostarci stajati na jednoj strani, strani mržnje na kojoj stoje predugo i koja im dosad nije ništa donijela osim zla i muke. Stari most i ostali mostovi nisu dovoljni. Koliko li će Neretve proteći ispod njih dok se nešto popravi? Mostaru treba novih mostova, možda i više nego zvonika i minareta. Ali ne mostova od kamena i betona, nego od mira i poštivanja, da kad jednom opet dođem mogu reći da je bolje nego prije, i naravno, da mogu jesti ćevape u miru.
Međugorje i dolazak kući
Nakon Mostara, uputili smo se u veliko marijansko svetište Međugorje, koje unatoč tome što još uvijek nije priznato od strane službene crkve, privlači oko milijun vjerskih turista na godinu, a o samim ukazanjima napisane su brojne knjige i članci te snimljen poznati film s Martinom Sheenom u ulozi fra Joze Zovka. Samo Međugorje broji oko 4500 stanovnika, a po onome što smo vidjeli većina ih je pronašla način da zaradi od navodnih ukazanja. Do crkve svetog Jakova u samom centru mjesta vodi dugačka cesta s obje strane ispunjena malenim radnjama u kojima možete kupiti plastičnu Blaženu Djevicu Mariju proizvedenu u kineskoj pokrajini Shanxi ili Marije proizvedene na Tajlandu, ali te bolje nemojte uzimati jer su deset puta lošije kvalitete od kineskih. U mnogim kafićima nazvanim blaženim imenima poput Mir, Raj ili Marija nalaze se natpisi i cijene na talijanskom i poljskom, pretpostavljate zašto. Ne mogu vjerovati da se mi nismo prvi sjetili ovoga! More nije dovoljno, plaža više nije dovoljna, turist hoće spektakl, čudo, nešto nesvakidašnje poput ovoga. Ipak, još puno Hercegovci trebaju učiti da bi dostigli nas Dalmatince u obmanjivanju bezazlenih turista. Na krive su se namjerili i pretpostavljam da zato i nisu puno zaradili na nama, osim od pića, naravno. Unatoč prethodno navedenom, poduzetni pojedinci nisu u potpunosti uspjeli pretvoriti Međugorje u katolički Las Vegas. Brdo ukazanja, crkva i čitavo okruženje u kojem se mjesto nalazi odišu spokojem i pobožnošću, a ove klupe trgovačke će netko kad-tad isprevrtati kao što je to učinio i Isus u Hramu.
Napustivši Međugorje, uz gitaru i preostale slatkiše konačno smo stigli kući, umorni ali uglavnom zadovoljni. Na granici su neki malo jače stisnuli torbu kad je policajac ušao u bus da pregleda dokumente, ali pretpostavljam da su dvije časne sestre pripomogle da se ne bojimo nenajavljenih pretresa, iako su se pojedinci uživjeli u uloge odmetnika i švercera bižuterije. Na zadarski kolodvor došli smo oko 22:30, a onda netko kući, netko u grad, već prema izdržljivosti. Iskustva s ovog kratkog ali zanimljivog putovanja sigurno će potrajati. Može se reći da je sa njega svatko donio ponešto. Jedni prekrasno duhovno iskustvo iz Međugorja, drugi pogled sa Starog mosta u Mostaru, a treći koju šteku jeftinih cigara. U svakom slučaju, susret maturanata u Mostaru je bio zanimljiv i plodonosan, uz koje manje kazneno djelo i nekoliko dugotrajnih uspomena.
M.K. IV.a
