Na izložbi o “Maslenici”

Na izložbi o akciji Maslenica u Kneževoj palači kojom se obilježava njena 20. obljetnica, bilo je nas nekoliko maturanata.

 

IZLOŽBA O AKCIJI „MASLENICA“

S ožiljcima u sjećanju

Zima u Zadru.
Bio je to naizgled najobičniji školski dan. Kiša, kako to obično i biva u veljači, umivala je crvene krovove i kamene ulice. Pod našim se umornim nogama čulo tiho pljuskanje vode, a oči, uokvirene u purpurne okove podočnjaka, nevoljko su pogledavale u pravcu škole. Bio je to jedan od onih dana kada se nadate da će alarm zazvoniti barem sat vremena poslije svitanja. Ali, srećom, nije.

Odmah poslije prvog zvona, u učionicu je ušao naš profesor povijesti, Ratko Rušev, i obavijestio nas o izložbi o akciji Maslenica u Kneževoj palači kojom se obilježava njena 20. obljetnica, na koju bi poveo nekoliko maturanata. Javili smo se oduševljeni idejom da bi mogli izbjeći barem jedan školski sat tog sivog utorka, ni ne razmišljajući u prvi mah o značenju i vrijednosti te izložbe. Nekolicina nas se, pod uzburkanim kišobranima, veselo uputila prema Kneževoj palači. Započeli smo „ophodnju“ s izložbom slika i crteža Franje Feldija, umirovljenog general-pukovnika koji se tijekom službovanja počeo intenzivno baviti slikarstvom. Njegovi su crteži savršen prikaz ratne svakodnevice, nimalo tmurne ni pesimistične. Ugljenom je izrekao svu istinu o ratu i, štoviše, iz njega izvukao one male trenutke sreće.

Na drugom katu postavljene su dvije izložbe ratnih fotografija. Također, postavljena je maketa Zadarske županije u sredini prostorije čiji su zidovi bili ispunjeni podatcima o Akciji Maslenica. Rijetko se vidi tako zainteresirana skupina srednjoškolaca, ne biste vjerovali. Prvi postav fotografija prikazivao je hrvatske vojnike koji su djelovali na zadarskoj bojišnici.One prikazuju razvoj Akcije, pa i razdoblje poslije nje. Drugi postav, meni osobno najdraži, sastoji se od fotografija Željka Karavide, Zvonka Kucelina, Arifa Ključanina i prof. Pavuše Vežića. Posebno su mi se svidjele zbog njihove jednostavnosti i životnosti. Mladi rat zamišljaju kao neprekidno granatiranje, ali on je puno više od toga. To je razdoblje kada je život u strahu sasvim normalna stvar. Ljudi nastavljaju živjeti, iz dana u dan. Fotografije prikazuju ljude u njihovim usponima i padovima, u trenucima sreće i užasa. Prikazuju istinu.

Prošlo je 20 godina, ali hrvatskim se junacima i dalje čini kao da je bilo jučer. Meni, kao i svim mladim osobama, teško je shvatiti kako su naši roditelji osjećali u tim trenucima, a možda je i bolje da nikada ne saznamo. Ova nam je izložba približila taj osjećaj, barem na tih kratkih pola sata. Živimo u svojoj, slobodnoj državi i zaboravljamo krv, znoj i suze koje su zalijevale njeno tlo. Pravda je zadovoljena, ali ožiljci u sjećanju zauvijek će stajati.
Marijana Oštrić, IV. b

 

 

 
 

Više iz rubrike Događanja

 
 

Share this Post