NA EDUKACIJI O MOGUĆNOSTI STUDIRANJA U INOZEMSTVU

 

Povratak u budućnost(i)

Jedne polukišne srijede, točnije 4. svibnja, nekolicina voljnih klasičara uputila se prema drugoj školi, Gimnaziji Vladimira Nazora. Ne brinite, nije nitko bježao s nastave niti napustio Klasičnu, već smo uzeli svoju (skoru) budućnost u svoje ruke.

U našoj malenoj Hrvatskoj sve češće se spominje pojam ,,vani” (studiranje, posao, erazmus, putovanje, itd.). Naime, sve više mladih teži tom „boljem“ obrazovanju, ali i žele biti sigurni da će negdje u budućnosti i dobiti posao tako da ostaju ,,vani”. Ovu srijedu, za učenike zainteresirane za studiranje vani, bilo je organizirano ,,educiranje”. Bili su postavljeni štandovi različitih britanskih fakulteta koji nude različite programe za nas voljne Hrvate.

Najčešće njihovi fakulteti ne traže previše, tj. nemaju nerealna očekivanja. Ocjena na maturi kod nekih se kreće od 3.0 do 4.0. Većina fakulteta traži posebno položen test iz engleskog (razina C1) koji se i plaća, no postoje i neki koji to ne traže već samo ocjenu s mature. Naravno, tu su njihovi troškovi školovanja, smještaja i tako dalje. Fakulteti nude i stipendije (a neki čak i ,,pune” stipendije) koje se daju učenicima s lošim imovinskim statusom do „povlaštenih“ tj. onih koji zavrjeđuju sportske stipendije. Također, postoji studentski zajam koji se dobije od strane Britanske vlade. Naime, svi studenti imaju pravo na taj zajam i ne otplaćuju ga dok ne počnu zarađivati i to ukoliko zarađuju više od određene brojke godišnje. Recimo da tijekom svojeg života osoba nikad ne zaradi godišnje tu određenu svotu, dug se nakon trideset godina briše i ta osoba nije nužna ikada otplatiti taj zajam.

Od Newcastela do same obale Engleske, fakulteti su se predstavili učenicima s iznimno pristupačnim i komunikativnim predstavnicima koji su bili voljni odgovoriti na sva pitanja bez imalo nervoze ili nestrpljivosti. To im ide na čast.

Valjalo bi spomenuti da nije možda toliko poželjno raspravljati o ovoj temi jer shvaćam da je mnogi nalaze škakljivom. Nije lako za starije generacije promatrati mlade na kojima svijet ostaje (a i Hrvatska) kako bježe u neke strane zemlje te je logično pretpostaviti kako neki strahuju na kome ostaje ova zemlja. Možda bi bilo lijepo ohrabriti poklonike takvog stava s jednim običnim ,,ne brinite se” jer na kraju krajeva postoji uvijek mogućnost da se netko s tim proširenim obzorom vrati u Hrvatsku i učini je malo boljim mjestom. A nije li to upravo ono što svi želimo? Jedno idilično, utopističko i humano bolje sutra.

Matea Kaleb, III.a

 
 

Share this Post